ISTORIJSKI DODATAK - NEPRIJATELJI I ŠPIJUNI: U procenama Službe bezbednosti beogradski intelektualci su bili krivi za sve nedaće u SFRJ

Dr Slobodan Selinić

20. 05. 2022. u 17:14

JEDAN OD osnovnih sporova SK Srbije i ovih intelektualaca bio je odnos prema Srbima izvan Srbije. Oni nisu želeli da Srbija ne pokazuje nikakvo interesovanje za sudbinu srpskog naroda van Srbije. Nisu prihvatali da su Srbi i Crnogorci dva naroda. Suprotstavili su se podizanju Njegoševog mauzoleja. Rezultat njihovog rada bila je "bela knjiga" pod naslovom "O sumraku Lovćena", objavljena u beogradskom dvobroju (27-28) časopisa "Umetnost", koji je zabranjen.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - НЕПРИЈАТЕЉИ И  ШПИЈУНИ: У проценама Службе безбедности београдски интелектуалци су били криви за све недаће у СФРЈ

Matija Bećković, Dobrica Ćosić i Jovan Rašković / Arhiva Novosti i Borbe

U prikupljanju priloga za tu knjigu, "koja treba da posluži umesto srušene kapele", posebno je bio angažovan Živorad Stojković. On i Mihiz su više puta isticali da će mauzolej u stvari biti "spomenik ustaši Ivanu Meštroviću". Prema podacima DB, dr Medaković, Đurić, Bećković i drugi su zaključili 11. septembra 1971. u Stojkovićevom stanu da "početak zločina, koji sada dostiže sve veću kulminaciju, traje od početnih dana revolucije, a danas se zločin na nacionalnom pitanju sve više razgara u životnoj praksi".

Stojković, Lazar Trifunović i Dejan Medaković su bili zaduženi da knjiga "O sumraku Lovćena" bude politički i sadržajno pripremljena sa dosta dokumentacije, kako bi bila objavljena neposredno pred rušenje kapele na Lovćenu.

Državna bezbednost je zamerala "nacionalistima (Bećković, Crnčević, D. Radović)" da su likovali zbog velikog odziva za upis zajma za prugu Beograd - Bar, napadajući Hrvate zbog apstinencije. Oni su, pored novčanih i literarnih priloga, učestvovali u "karavanu umetnika po Srbiji i Crnoj Gori". Ocenjujući da su "Hrvati vinovnici teškog stanja u zemlji", Stojković, Mihiz i Vojislav Đurić angažovali su se zajedno sa Dejanom Medakovićem na prikupljanju podataka o položaju Srba u Hrvatskoj.

Izazvali su podozrenje vlasti uspostavljanjem veze sa kulturno-prosvetnim društvom "Prosvjeta" u Zagrebu, kojem su uputili pismo u "znak podrške", odlaskom Dejana Medakovića u Zagreb, gde je razgovarao sa dr Ivekovićem, i prisustvom Dobrice Ćosića, Brane Crnčevića, Mihiza, Matije Bećkovića i Dragoslava Mihailovića na skupštini pododbora SKD "Prosvjeta" zakazanog u Zadru (koji je zbog otpora vlasti održan u selu Islam Grčki, kod Benkovca).

Dragoslav Mihailović

NA POZIV "PROSVJETE", profesor Pavle Ivić iz Novog Sada boravio je u nekim mestima Dalmacije, gde je držao predavanja o trenutnom položaju srpskog jezika na tom području. Za njih je parola "bratstvo i jedinstvo naroda" bila "običan staljinistički blef, plasiran od političara, zbog čega su Srbi zaboravili svoju istoriju i dozvolili izjednačavanje ustaštva sa četništvom, u zemlji dozvolili rad dve partije - komunističke i ustaškog pokreta".

Državna bezbednost je zabeležila i "bes" koji je povodom Titove zdravice u Zagrebu iskazao Živorad Stojković. On je u prisustvu Dejana Medakovića izjavio da "ima osećanje da bi mogao da bude Gavrilo Princip". [...]

U "kratkoj obaveštajno-političkoj proceni u vezi sa studentskim demonstracijama" koju je zamenik načelnika uprave Službe bezbednosti general-major Stjepan Domankušić poslao Titu 6. juna 1968. demonstracije su predstavljene kao rezultat delovanja "birokratsko-zavereničkih snaga politički osuđenih na Četvrtom plenumu" koje su našle oslonac u nekim profesorima Beogradskog univerziteta, u kulturnim i naučnim sredinama, Đilasu i nekim novinarima. U izveštaju je stajalo da se već duže vreme iz Rankovićevih krugova moglo čuti "videće se ko je Marko" i "neće proći dugo vremena kada će on opet zauzeti značajan položaj".

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ušančeni funkcioneri čuvaju privilegije

RSUP SR SRBIJE je 8. juna 1968. optužio Mihiza, Ćosića, Živorada Stojkovića i Isakovića da su bili bliski grupi filozofa okupljenoj oko Mihaila Markovića, u kojoj su bili i Svetozar Stojanović, Zagorka Golubović, Miladin Životić, Dragoljub Mićunović, Vojin Milić, Aleksandar Kron, Ljubomir Tadić, Branko Pavlović i Svetlana Knjazeva.

Bećković i Mihiz su označeni za poznate neprijatelje i šoviniste i zamereno im je da su zajedno sa Dušanom Makavejevom i Jovanom Barovićem pokušali da iskoriste studentske demonstracije 2. juna i da su pozvali studente na istrajnost. Državna bezbednost je procenjivala da je pod pritiskom ove grupe Udruženje književnika sazvalo sastanak i izrazilo solidarnost sa studentskim "pokretom" i da su oni vršili uticaj na Ćosića, Desanku Maksimović, Miru Stupicu, glumca Ljubu Tadića i druge da dođu na zborove studenata i drže govore.

Tanasije Mladenović, Dobrica Ćosić i Antonije Isaković / Arhiva "Novosti" i "Borbe"

Sa Mirom Trailović su dogovorili da kolektiv "Ateljea 212" pruži javnu podršku demonstrantima, da se sastavi pismo solidarnosti, koje je nekoliko večeri pre početka svake predstave čitano publici.

Srpska policija je u vreme studentskog protesta 1968. o nekima od potpisnika "Predloga" sastavila i "karakteristike", posebno analizirajući poteze svakoga od njih ponaosob.

ZA MIHIZA JE ZAPISANO: "književni kritičar, poznati nacionalist i duhovni inspirator Predloga za razmišljanje. U sadašnjim studentskim demonstracijama bio je inicijator Pisma solidarnosti studentima koje je potpisalo 40 lica iz kulturne sredine. Na Filozofskom fakultetu držao je studentima govore i dao im punu podršku, nagovarao je Dobricu Ćosića da učestvuje na mitinzima i da podršku studentima, a i druge. Sugerisao je Bojanu Stupici da Jugoslovensko dramsko pozorište obustavi rad u znak solidarnosti sa studentskom akcijom".

Policija je kod Mihiza uočavala široku komunikativnost, pa su njegovom zaslugom demonstrante posetili Žigon, Tadić, Mira Stupica, Selenić. Savezni sekretar za unutrašnje poslove Radovan Stijačić je 8. juna označio Mihiza kao čoveka koji je davao znatnu podršku studentima i koji je radio na tome da što više pisaca pridobije kao podršku njima. Stijačić je imao informaciju da je Mihiz pozvao Ćosića da se obrati studentima, ali da je ovaj to odbio, rekavši Mihizu da ne bi trebalo da se pojavljuje među studentima, jer je proglašen za nacionalistu i bio ozloglašen posle "Predloga za razmišljanje", te bi ih samo kompromitovao.

Dan kasnije, 9. juna, Stijačić je potpisao informaciju SSUP u kojoj je zapisano da se Mihiz žalio da su ga etiketirali kao nacionalistu. Za sebe je govorio da je realista i mnogo manji nacionalista od republičkih funkcionera bilo koje republike "koji su se ušančili u bunkere i ljubomorno čuvaju svoje položaje i privilegije".

Borislav Mihajlović Mihiz

ŽIVORAD STOJKOVIĆ, urednik "Prosvete", je sumnjičen da je neuspešno nastojao da pridobije ceo svoj kolektiv za podršku studentima i da je sakupljao potpise književnika za peticiju koju su potpisali Duško Radović, Matija Bećković, Desanka Maksimović, Bojan Stupica, Petar Džadžić, Mihiz, Žika Pavlović, Makavejev, N. Milošević, R Babić, Dejan Đurović i dr.

Državna bezbednost je Živorada Stojkovića opisala na sledeći način: "publicista. Potpisnik je Predloga za razmišljanje i istomišljenik i prijatelj Mihajlovića Borisa Mihiza i Milovana Đilasa. Radi podrške studentima sakupljao je potpise za pismo solidarnosti sa studentskom akcijom od kulturnih radnika i novinara".

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nijedna revolucija nije poslednja

O MATIJI BEĆKOVIĆU zabeleženo: "književnik. U studentskim demonstracijama video svoju šansu. Inače je po svojim napisima poznati opozicionar režima. Držao je govor na Filozofskom fakultetu izjavivši da ih podržava veliki broj književnika i da ne treba da odustanu od svojih zahteva. Čitao je svoje smišljeno odabrane pesme za ovu priliku".

Beogradska služba državne bezbednosti je javljala da je Bećković tokom protesta studenata delovao nesmanjenim tempom, propagirao potrebu da se svi mobilišu u solidarnosti sa studentima i imao brojne razgovore sa Đilasom (sa kojim se nalazio na Tašmajdanu), sa Isakovićem, Mihizom, Živoradom Stojkovićem, Duškom Radovićem, Aleksandrom Antićem, Mladenom Oljačom, Mirom Trailović, Desankom Maksimović. Zamereno mu je što je više puta dolazio na Filozofski i Filološki fakultet, što je recitovao pesme i što je preko prijatelja Mijata Mijatovića, bivšeg ibeovca, održavao kontakte sa akcionim odborom i dobijao naloge i gde i kad da govori.

Gradska služba bezbednosti ga je ocenila kao čoveka koji je svestan svog "licemerstva i lukavstva", jer se hvalio da posle izbačenih parola "Živela mladost", "Živela sloboda" ili fraze "nijedna revolucija nije poslednja" nastaje "skandiranje i histeričan aplauz". [...]

Mihiz, Bora Todorović i i Bora Pekić

POTPISNICI "PREDLOGA" nisu bili izloženi optužbama za nacionalizam samo od vlasti, već i od svojih kolega koje su delile partijske stavove. Grupa pisaca vernih politici SK je u borbi protiv nacionalno orijentisanih kolega ponekad bila revnosnija i od same Partije.

Stepen polarizacije srpskih pisaca bio je vidljiv 13. januara 1968. na sastanku koji je u GK SKS održan sa grupom pisaca: Eli Finci, Roksanda Njeguš, Ivan Ivanji, Miodrag Protić, Mladen Oljača, Dušan Matić, Mile Stanković, Milan Đoković, Đorđe Radišić.

Oni su tada obavestili SK da je postojao strah da će na prošireni sastanak Koordinacionog odbora Saveza književnika Jugoslavije u Zagrebu 30. i 31. marta otići i pristalice "Predloga", tj. oni koji nisu pozvani kao delegati i tražili su da se SKS zainteresuje za taj skup. Dakle, tražili su pomoć Partije u borbi protiv uticaja i delovanja svojih kolega.

Zaključeno je da na sastanku aktiva pisaca i UKS treba insistirati na tome da u Zagreb ne idu potpisnici "Predloga", ali ni svi oni za koje se zna da su skloni nacionalizmu, te da iz Srbije mogu ići samo oni koji su društveno angažovani "sa pozicija društveno-ekonomske reforme" i politike SK. Taj stav je slikovito objasnila Roksanda Njeguš: "Treba ići u Zagreb i graditi mostove koji su pokidani".

POJAVU OPOZICIJE sa pozicija nacionalizma vlast je dovodila u vezu i sa "informbirovštinom", jer je Državna bezbednost sugerisala da su pristalice IB posle "Deklaracije" i "Predloga" prihvatile nacionalističke stavove.

Za nacionalizam su dodatno optuživani zbog stava da je Jugoslavija neprirodna tvorevina koja u sebi sadrži Istok i Zapad, pri čemu su Istok činili Srbija, Crna Gora, Makedonija i BiH, a Zapad Hrvatska i Slovenija. Jedni su okrenuti vizantijskoj, a drugi rimskoj varijanti hrišćanstva, jedni su okrenuti ka katoličkoj Evropi, a drugi ka pravoslavnoj Rusiji.

Foto Arhiva

Polazeći od toga da su Hrvatska i Slovenija imale uporište u zapadnom svetu, oni su zaštitu za Srbiju videli u SSSR. Državna bezbednost je motrila na veze, saradnju i kontakte koje su srpski intelektualci, a pre svega potpisnici "Predloga", imali sa sovjetskim predstavnicima.

U policijskim analizama je zapisano da su mnogi sovjetski predstavnici, uključujući i diplomatske, koji su boravili u Jugoslaviji pod maskom privatnih poseta, uspostavili "kao svoje trajne veze" kontakte i među književnicima, izdavačima, novinarima, pozorišnim i filmskim umetnicima. Kao najpoznatija imena navedeni su Matija Bećković, Sveta Lukić, Danilo Grujić, Ljubomir Simović, Meša Selimović, Radovan Zogović i Desanka Maksimović. Policiji su 1969. bili sumnjivi i Mihizovi kontakti sa Desankom Maksimović i Zogovićem.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Maneken za političke zločine

PARTIJA JE SA PODOZRENjEM gledala na "Književne novine" i zbog tolerantnog odnosa prema potpisnicima "Predloga" kojima je list otvorio svoje stranice, uzimajući ih u odbranu zbog ugroženosti njihove egzistencije.

Javno i kritičko oglašavanje potpisnika "Predloga" u ovom listu u mesecima posle javne osude tog dokumenta bilo je iz ugla vlasti neprihvatljivo, ali i svedočanstvo da su, uprkos njihovog javnog anatemisanja, u društvu ostali kanali za njihovo javno istupanje. Posebno su osuđena dva intervjua sa potpisnicima "Predloga".

Dejan Medaković

U intervjuu koji je objavljen 30. septembra 1967. Žika Lazić kritikuje "bedan" materijalni položaj pisaca i tvrdi da nisu gladovali samo u nenarodnom režimu, već i "danas, u narodnom" i da to nije posledica siromaštva, već "ogledalo nivoa onih ljudi koji rukovode kulturom ove zemlje".

Kritikovao je televiziju što je sa ekrana sklonila Duška Radovića čija je emisija "Na slovo, na slovo" bila nešto "najbolje što je emitovano na malom ekranu", TV drame Brane Crnčevića i razgovore s decom Matije Bećkovića i tako proterala najtalentovanije pisce iz svoje sredine, samo zato da bi pred državom bila čista, "jer navodno oni su nešto zgrešili". Pita se: "Šta? Šta su zgrešili na svom poslu? Ništa". Nastavio je optužbama da su neki ljudi na televiziji samovoljno preuzimali posao policije i brinuli se da "bezbednost države ne ugroze njeni najdarovitiji pisci".

JOŠ VEĆE NEZADOVOLjSTVO vlasti izazvalo je davanje prostora Matiji Bećkoviću. U intervjuu Mome Kapora sa Bećkovićem 22. jula 1967. ("Moj pretpostavljeni je Gete") Bećković je sebe predstavio žrtvom čija su dela stavljana na tajne "indekse", tvrdio je da ga terete za špijunažu i neprijateljsku aktivnost i četničko poreklo, da je progonjen i pre i posle Brionskog plenuma i da su mu ugrožena građanska prava.

Govorio je izazivački, sarkastično. Tvrdio je da se o njemu priča da je agent stranih službi, opozicija, reakcionar, agent emigracije, domaći agent, atentator, kriminalac. Žalio se da je zabranjen i na radiju i na televiziji, da je zabranjeno pominjanje njegovog imena i da su iz dečje emisije na radiju izbačena i njegova deca. Apostrofirao je skidanje svojih tekstova sa televizije.

"Još pre dve godine generalni direktor radija i televizije Zdravko Vuković je pozvao urednika programa za decu Dušana Radovića i naredio mu da me skine sa programa. Njegovo objašnjenje je bilo kratko i neprikosnoveno: 'Matija Bećković je neprijatelj ove zemlje, špijun i diverzant. To je istina, ali tu istinu Matiji ne treba reći. Nađite neko objašnjenje! On ne mora znati zbog čega je skinut sa programa'.

Desanka Maksimović i Matija Bećković

To su bile policijske informacije pre Brionskog plenuma. Posle Brionskog plenuma sam vraćen na program, uz odlaganja i sumnjičenja da sam policajac i to one policije koja je poražena na Plenumu i zbog koje sam bio skinut prvi put. Posle predloga za razmišljanje nastala je nova hajka. Iz jednog šireg skupa mene su izabrali za svog pacijenta. Na radiju i televiziji su otvorili slobodnu tribinu za razmišljanje o mojoj neprijateljskoj delatnosti. Bilo im je malo što su sve skinuli i zabranili. Učinilo im se da će se iskupiti za sve svoje gluposti i promašaje napadajući mene.

Ne znam zašto im se čini da su oni nadležni za moj slučaj. Ili im se čini da sam stavljen van zakona pa su svi, bar za mene, kompetentni. Ništa što je upućeno meni ne smatraju uvredom. Ja sam neka vrsta manekena na čije prste oni lepe otiske trenutno najaktuelnijeg političkog zločina. Ubeđuju me da sam uhapšen. Ipak, ja sam bedan agent i neprijatelj kad za dvadeset sedam godina nisam uspeo da budem obešen [...] Znate, moj otac je bio četnik. Međutim, što sam ja više napredovao, to je i on pravio veću posmrtnu karijeru - u četnicima. Ako postanem nobelovac, on će postati - Hitler!"

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Vikipedija, Fejsbuk, Muzej Beograda, Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ZBOG OVOGA JE ĐOKOVIĆ OTPUSTIO IVANIŠEVIĆA? Da li je ovo kap koja je prelila čašu... (VIDEO)