GLAS KOM JE PUBLIKA VEROVALA: Sahrana istaknutog umetnika Zorana Kalezića na Badnji dan na groblju u Danilovgradu

Vesna PANTELIĆ

06. 01. 2023. u 07:21

DOAJEN narodne muzike Zoran Kalezić, koji je u sredu preminuo u 73. godini od raka pluća u porodičnoj kući u Crnoj Gori, biće sahranjen danas, na Badnji dan, na groblju u Danilovgradu.

ГЛАС КОМ ЈЕ ПУБЛИКА ВЕРОВАЛА: Сахрана истакнутог уметника Зорана Калезића на Бадњи дан на гробљу у Даниловграду

Foto A. Stanković

Zoranova udovica Irena, ćerka Aleksandra, sin Filip, unuk Danilo, sestre Branka i Jela, bratanci, snaje, sestre, sestrići i ostala ožalošćena rodbina, primaće izjave saučešća od 10 do 14 časova, nakon čega će istaknuti umetnik biti ispraćen na večni počinak.

Kalezić je karijeru počeo kao pevač zabavne muzike, a onda se "prešaltovao" u narodnjake i postao velika jugoslovenska zvezda. Pevao je sve - zabavnu muziku, kantri, šansone, balade, romanse, prave narodnjake. Bio je gromada od čoveka, kad bi ga videli, očekivali bi da onako korpulentan "zagrmi" kad zapeva. Međutim, iz Zoranovog grla čuo se setni ali topli, prefinjeni i autentični glas, pun dubokih emocija, kome je publika verovala. Bio je i odličan kompozitor. Najbolji prijatelji sa estrade su mu bili kum Toma Zdravković i Silvana Armenulić, kojoj je posvetio pesmu "Jednoj ženi koje nema više" osvojivši sa njom 1978. prvu nagradu na festivalu "Ilidža". Družio se sa svima - običnim svetom, elitom, pa i kriminalcima. I svi su ga cenili i poštovali.

Foto Arhiva "Novosti"

Pesma mu je bila život, a da bi živeo svoj san napustio je rano roditeljsko ognjište i u Beogradu napisao prvu autorsku pesmu, sada čuvenu "Tamo đe se gusle čuju", ispunjenu najlepšim emocijama i nostalgijom za Crnom Gorom.

- Niko od rođaka me nije primio, uz izgovor da brukam oca - sećao se Kalezić početaka u glavnom gradu Jugoslavije.

- Čuj, brukam oca što pevam. Ja nisam ničim brukao nikoga. Istina je da sam 1969. snimio prvu ploču "Uspomena", a od gladi nisam mogao da pevam.

Pomogao mu je sada pokojni kompozitor narodne muzike, aranžer i harmonikaš Aca Stepić, koji je komponovao više od 20 kola i 500 pesama. Jedne večeri, Stepić je dobio telefonski poziv od neafirmisanog 19-godišnjeg pevača Zorana Kalezića. Kada ga je u svom stanu u Beogradu čuo kako peva, znao je da je on pravi izbor za njegovu melodiju "Moj život je tužna priča".

- Srce moje, bio je sirotinja, mislio je za plastično voće koje je stajalo u korpici na stolu da je pravo, pa je krenuo da se posluži, ali mu je moja žena Nada rekla da će mu doneti pravo voće. Za četiri meseca ploča "Moj život je tužna priča" prodata je u više od 200.000 primeraka - ispričao je 2020. za "Novosti" Aca Stepić, koji je sa Kalezićem ostao u kontaktu ceo život.

Sa drugom suprugom Irenom, Foto M. Anđela

Beograd je Zorana Kalezića primio kao dobar roditelj i dao mu šansu, što mu je bilo sasvim dovoljno:

- Ja nisam imao šanse ni u Danilovgradu ni u Podgorici. A u Beogradu sam dobio šansu.

Radio sam najteže poslove da bih kupio prvu gitaru. U Podgorici sam krvavih i žuljevitih ruku vežbao "crnogorski G dur", skidao Reja Čarlsa i Toma Džonsa. Leti bih u Beogradu spavao sa gitarom na klupi kod "Moskve". I ljudi koji me vide da spavam tu, ostave mi kiflu ili pola sendviča. Tada si mogao slobodno da spavaš u parku, a sad mi treba obezbeđenje da bih u kući spavao. Beograd nije dao šansu samo meni. Dao je i Dejanu Savićeviću i Predragu Mijatoviću, i pesnicima i književnicima.

U vreme ludila i turbo-folka otišao je u Čikago, iz mnogo razloga, među kojima je bio i dug od 50.000 evra za album "Kotrlja se život", za koji je plaćao šest odsto kamate mesečno. U Ameriku se preselio i zbog stanja u državi, sukoba sa uticajnim političarima, ali i uvreda koje je doživeo na ulicama u Beogradu i Podgorici. Snalazio se kako je znao i umeo. Dok je čekao državljanstvo, pevao je šest dana nedeljno po kafanama i slao pare u Beograd da vrati dug. U međuvremenu se razboleo i ugrađen mu je veštački kuk. Vratio se posle decenijske pauze u mesto Kosovi Lug kraj Danilovgrada, na svoju dedovinu.

U Jugoslaviji je Kalezić bio jedan od 29 ljudi koji je imao status istaknutog umetnika. U Americi je dobio pasoš kao priznati umetnik. Jedino u Crnoj Gori nije imao taj status. I nikad ga nije tražio jer ga je bilo stid da traži ono što mu pripada. Ipak, početkom novembra prošle godine u Kosovom Lugu uručeno mu je priznanje za izuzetan doprinos razvoju i afirmaciji muzičke umetnosti Crne Gore, KUD "Budo Tomović" u kom je potekao dodelilo mu je zahvalnicu za veliki doprinos razvoju ansambala i očuvanju tradicije Podgorice i Crne Gore, a Udruženje estradnih umetnika i izvođača Crne Gore uručilo mu je nagradu za životno delo, za izuzetne zasluge u muzičkom stvaralaštvu. Pred kraj života pisao je svoju autobiografiju "Traganje za sobom" u kojoj se manje bavio pesmama, a više onim što mu je muzika donela.

Bio je iskrena lirska i molska duša. Snimao je klasične "dvojke" i narodnjake, šlagere, ritmične pesme, balade, starogradske, izvorne, moderne, a veliki hitovi bili su mu "Sto puteva i sto staza", "Stan' mladosti, stani, stani", "Svi pljevaljski tamburaši", "Šta će meni vino", "Ako me je ostavila", "Dobro veče izgubljena nado", "Moj dobri anđele", "Vratiću se majko", "Kako da te zovem"... I sve te pesme, a snimio ih je više od 300, imale su zajedničku nit - Zoranovu setu. Nije snimio nijednu veselu pesmu. Najveselija mu je bila izvorna "Oj vesela, veselice".

TOMA JE BIO NESHVAĆENA DUŠA

- POSLEDNjEG dana života moj kum Toma Zdravković, neshvaćena duša me je zvao u bolnicu da dođem - ispričao je Zoran jednom prilikom.

- Rekao mi je: "Gagi, znaš šta, kaži neku finu reč, nemoj da mi kenj... nešto tamo, nemoj, molim te, to da dozvoliš. Hoću da ti kažeš neku finu reč o meni, jer ja ću vrlo brzo da odem." Tada sam se oprostio od Tome i shvatio da odlazi čovek koji je želeo da ode. On više nije želo ovozemaljski život. Nije smeo da puši i pije alkohol. A nije pristajao da živi kako drugi hoće. Žao mi je što više nema ljudi kao što su Toma, Šaban... Njih ne treba žaliti jer su sebe napravili besmrtnim. Dok god traje muzika, traju i oni.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

EVO KAKVO NAS VREME OČEKUJE ZA NADOLAZEĆE PRAZNIKE: Detaljna prognoza za prvu polovinu maja