Tomislav Toša Manojlović, zasluženo, sa ogromnim iskustvom, nosi epitet avangardnog fudbalskog stručnjaka i legendarnog trenera Proletera iz Zrenjanina
Veliki poznavalac fudbalske igre, poeta i interpretator sopstvenih ideja, kako nadahnuto, iskreno i kreativno probuditi u igraču ono, čega on, zbog mladosti, neiskustva nije ni slutio da ima u sebi, bio je, ali i danas, sa istim amplitudama strasti, bitiše osamdesetšestogodišnji Tomislav Toša Manojlović, legendarni trener Proletera, preteča, današnjih fudbalskih stručnjaka, koji svoj karakter ispoljavaju, drugačije, neobičnije i na sebi svojstven način.
U plejadi posebnih, specifičnih, koju predvode Žoze Murinjo, Pep Gvadrdiola, Karlo Ančeloti, ser Aleks Ferguson, Ivica Osim, Milan Živadinović, svoje mesto, zbog specifičnosti, neobičnosti i želje da bude drugačiji, zauzima i Tomislav Manojlović.
- Ovo je novinarsko opažanje, da ne ispadne da sam to ja rekao - uz karakteristični smešak na licu, šeretski je svoju priču započeo popularni stručnjak, koji je zrenjaninskom Proleteru, kao fudbaler i trener, podario preko tri decenije života.
Čelično krilo i zamajac brojnih Proleterovih uspeha, principijelan, iskren i čvrsto ubeđen u sopstvene principe, gradio je imidž trenera, koji imaju svoje ja, specifičan odnos prema igračima, koji su mahom bili i njegovi sinovi, braća i prijatelji, ali pre svega učenici fudbalske magije.
- Fudbal zaista jeste nestvaran zanos i kada te jednom obuzme groznica fudbalske nedelje ( utakmice domaćeg šampionata nekada, igrale su se isključivo nedeljom popodne ), više ne pušta, dok traješ i obitavaš na pozornici, na kojoj je uvek Hamletovsko biti ili ne biti - nastavlja fudbalski zanesenjak rođen u mestu Sutjeska kod Zrenjanina, gde je kao talentovani centarfor i započeo igračku karijeru, u lokalnom klubu, Radnički.
Da bi nastavio školovanje na Pedagoškoj akdemiji, put ga je odveo u Rijeku, a fudbalski impuls zaiskrio je punim sjajem i golovima u dresu Orijenta, pa zatim u Proleteru, uz proslavljene tadašnje asove Selešija, Draškovića, Micića, Lambija, Eskića, Kovrliju i brojne druge, gde je u 28 godini, doživeo tešku povredu i zbog preloma noge, okončao igračku karijeru.
Nepokolebljiv u nastojanju da se najvažnijoj sporednoj stvari na svetu, preda celim svojim bićem, ostvario je san i sa tek napunjenom 31. godinom života, postao najmlađi fudbalski trener tadašnje Prve savezne lige Jugoslavije.
- Bila je velika čast, istovremeno izazov, ali i uživanje, jer sam radio stvar koju najviše volim, Proleter je decenijama bio ozbiljna industrija, fabrika koja na probirljivo fudbalsko tržište, izbacuje niz vrhunskih fudbalera - priseća se početaka Tomislav Manojlović, ističući da je klub iz Karađorđevog parka u Zrenjaninu, uvek imao po dva tima, a proces formiranja kompletnog personalitija igrača, po nepisanom pravilu, trajao je od dve do pet godina.
Sa oreolom velikog stvaraoca i takmičara, koji ne voli da gubi ni u “ševama” na treningu, sa 34 godine, imao je ogromnu zaslugu, za istorijski uspeh i ulazak Proletera u Prvu saveznu ligu tadašnje Jugoslavije, posle kvalifikacija, 16. jula 1973. godine i dve odlučujuće utakmice sa Mariborom.
- Istinski fudbalski spektakl, praznik ove igre, koja sa sobom nosi, dramatičnost, neizvesnost i želju rivala da se nadmeće i bude bolji, u prvoj utakmici u Mariboru izgubili smo sa 3:1, a u revanšu, u Zrenjaninu pred više od 20 hiljada navijača, Proleter je trijumfovao 3:0 i usledilo je veliko slavlje - seća se, kao da je juče bilo, legendarni trener, ističući da su to najradosniji trenuci njegove karijerije i najlepša “naplata” silnog truda i mukotrpnog rada na travi Gradskog stadiona u Karađorđevom parku u Zrenjaninu.
- Bila je velika čast, istovremeno izazov, ali i uživanje, jer sam radio stvar koju najviše volim, Proleter je decenijama bio ozbiljna industrija, fabrika koja na probirljivo fudbalsko tržište, izbacuje niz vrhunskih fudbalera - priseća se početaka Tomislav Manojlović, ističući da je klub iz Karađorđevog parka u Zrenjaninu, uvek imao po dva tima, a proces formiranja kompletnog personalitija igrača, po nepisanom pravilu, trajao je od dve do pet godina.
Obzirom na imidž i renome kluba, nije bila mala stvar za neafirmisane igrače iz malih sredina, da se okušaju u ekipi sa Begeja, motiv je bio ogroman, samo je, kako kaže iskusni stručnjak, kao jagoda na torti od šlaga, trenerovo bilo da ukomponuje tim i svakom fudbaleru pronađe idealnu poziciju na terenu.
- Kreirao sam, stvarao i kada smo bili u totalnom ambisu, jurio iskru nade, na primer za potrebe tima, golmana Šarenca, prekomandovao sam u pojedinim utakmicama na poziciju centarfora, samo zato što je na treninzima u prekidima, sjajno skakao i glavom postizao golove, Branko Savić je sa ulogom špic igrača, postao pouzdani štoper i takvih je primera bezbroj…
Taktičkim mudrolijama, trenerskim bravurama i minijaturama, anegdotama i domišljatim zgodama, Tomislav Manojlović, pokušavao je i obično uspevao da na pravi način motiviše, podigne tim iz pepela, ne libeći se da vešto, manirom iskusnog psihologa, odigra glumačku rolu, za koju je sam osmislio scenario i režiju.
Pred bitnu utakmicu crveno-belih iz Zrenjanina, sa GOŠK Jugom u Dubrovniku, zbog kršenja klubske discipline i ostanka u noćnom provodu, kaznio je skoro pola ekipe i one krive i one koji nisu bili, ali za primer i motovaciju, mlađima, koji su izginuli na terenu i izborili pozitivan remi, koji je odgovarao Proleteru.
- Dolazio nam je u goste Hajduk, nikad jači sa Buljanom, Šurjakom i ostalim vedetama, svih šesnaest fudbalera u protokolu “bilih” iz Splita, bili su na spisku reprezentacije, borili su se za titulu te godine sa Vojvodinom, odveo sam igrače u karantin u obližnje mesto Knićanin, oni nervozni, vreme se oteglo, nikada pre podne da prođe i meni na pamet padne pred ručak trening, onako lagano dvadesetak minuta “zakuvamo” dobro, misli su bile skrajnute i pobedimo 2:0 - proseća se jedne od trenerskih vragolija, čovek koji je nekoliko godina jurio da kupi plac i podigne porodični dom, na stotinu metara od stadiona u Karađorđevom parku.
- To mi je bila velika želja zbog ljubavi prema klubu i ostvarila mi se, zamisao je bila da svakodnevno, onako lagodno, penzioneraki, prošetam do restorana na stadionu i sa prijateljima, uz kaficu, evociram prošle dane, ali eto od 2005. godine Proleterova zvezda ne sija više i sve je to veoma tužno i bolno za nas, iskrene Proleterovce - dodaje Tomislav Manojlović, koji je kako sam kaže, pune 23 godine u penziji, presrećan što je sinovima Predragu i Nenadu, usadio gen sporta, kojim se bave i unuci, Matija, trenira fudbal, Aleksa, porodični “Jokara” koji igra košarku i mašta da krene stopama svog idola i unuka Jovana, koja se bavi odbojkom i trenira u zrenjaninskom Proleteru.
Rana koja ga, kao i brojne ljubitelje fudbala u Banatu, pune dve decenije tišti i peče, nestanak Proletera, koji je bio simbol grada, nije zacelila i neće, a senke uspomena jasno od zaborava čuvaju činjenicu, da je zrenjaninski klub, uvek bio rasadnik fudbalskih talenata i iznedrio mnogo izuzetnih asova i reprezentativaca, kao što su Bečejac, Galić, Bjeković, Kovačević, Govedarica, Dubajić, braća Ilija i Vladimir Ivić….
Od zaborava čuvaće se imena fudbalera, kao što su Miloš Vidović, Milorad Zorić, Predrag Luburić, Žarko Soldo, Ivica Radosavljević koji su zabeležili 300 i više nastupa u dresu Proletera, kao i tri decenije igračke i trenerske karijere Radivoja Rake Draškovića.
Posebno poglavlje u karijeri priznatog stručnjaka su devedesete godine prošlog veka, kada je u dva navrata Proleter uvodio u Prvu saveznu ligu, a u to vreme zlatna fudbalska groznica, drmala je ne samo grad Zrenjanin, nego i ceo Banat, ljudi su živeli za fudbal i iskreno podržavali ljubimce iz Karađorđevog parka, a dres Proletera ponosno su nosili i za njega se časno borili, momci iz Nakova, Sutjeske, Melenaca, Srpske Crnje, Vojvoda Stepe, Banatskog Despotovca, Sečnja, Žitišta, Česterega, Lukićeva, Kleka i ostalih mesta u okolini.
- Psihologija je bila strateški izuzetno bitna komponenta rada i procesa stvaranja igrača, oni, mladi i neiskusni, pojma nisu imali, valjalo ih je uvesti u sistem, imati strpljenja i marljivo raditi, a za svako eventualno iskakanje iz sistema, sledile su moje metode, imam utisak ne da su ih se plašili, ali su poštovali određene principe i uspeh nije izostajao -
dodaje Manojlović, uz opasku da bi najmanje još tri novinske strane bile potrebne, da se nabroje imena svih fudbalera koji su u to vreme prošli Proleterovu školu i napravili karijere.
- Neko bi se verovatno osetio i uvređenim, što nije spomenut, zato je odgovor na pitanje o kojem često razmišljam i sebi ga postavljam, koji bi bio idealan tim Proletera iz Zrenjanina, za njegovih 58 godina postojanja, težak, ali i jednostavan i glasi “Samo Proleter Zrenjanin”.
- Proleter je jedna duša, jedno telo, niz i trofej i svi značajni fudbaleri, njihove sudbine i dostignuća, satkani su u njegove magične niti, koje će za neke nove generacije i pokoljenja koja dolaze, zauvek treperiti u tišini Karađorđevog parka.
BOLJI OD HAJDUKA NA STAROJ PLINARI U SPLITU
Hajduk je u toj utakmici šesnaestine finala Kupa Jugoslavije, bio veliki favorit, ali nije im se dalo, Zrenjaninci su u regularnom delu golovima Tošića i Radosavljevića vodili do poslednje sekunde, kada je Boro Primorac svojim drugim golom izjednačio i obezbedio penale.
Splićani su vračali, molili, kumili, ali Proleter je golom kapitena Dubljevjća pobedio 8:7.
MAGIJA MALOLETNOG ILIJE IVIĆA
Na urođeni “šmek” osetio je Tomislav Manojlović, ogroman potencijal i magiju Ilije Ivića, još kao maloletnog mladića, ubacio ga u vatru, a ovaj zanos igre, pretvorio u magiju u kojoj su uživali svi.
SUDIJSKA NEPRAVDA POSEBNA PRIČA
Ljut i rezigniran, nakon sudijskih nepravdi i odluka na štetu Proletera, koji je ipak, u odnosu na neke druge, bio mali klub iz provincije, znao je da dramaturški preciznim “smicalicama” i šalama “naplati” na njihov račun i tako se bar za trunku revanšira.
KIKINDA, RAD, VOJVODINA, JEDINSTVO BRČKO, RADNIČKI NIŠ…
Imena su klubova, u kojima je Tomislav Manojlović kao trener, ostavio upečatljiv trag i pored Proletera, zaokružio opus avangardnog i priznatog fudbalskog stručnjaka.
BELGIJA BILA IZVESNA
Zanimljivo i pored konkretne ponude da svoju trenersku filozofiju vizionarskog fudbala nastavi u Belgiji, Tomislav Manojlović, ostao je veran ovim prostorima, uz objašnjenje da je u njegovo vreme naša liga bila izuzetno kvalitetna i da je uvek bio izazov bitisati u njoj.
OSETIO ZLATKA ZAHOVIĆA
Momak koji je iz Partizana došao u Proleter, na tada popularno “kaljenje” dugo u startnoj postavi nije uspevao da iskaže ono što u karakteru nosi, a onda mu je upravo ponos uma, probudio trener Manojlović, pred gostovanje na stadionu u Humskoj, ukazao mu poverenje, ovaj je to na pravi način iskoristio, odigrao sjajno i doprineo trijumfu Proletera 2:1.
DEJAN GOVEDARICA OD SUTJESKE DO REPREZENTACIJE
Verovao je trener Manojlović u spostveni instikt, osetio zrnce vrele krvi u momku koji je rođen i ponikao u njegovom selu, Sutjeska kod Zrenjanina, dao mu priliku i sve se vratilo…
FUDBAL ZAUVEK STANUJE
Od kako nema Proletera, nema ni šetnje do parka i kafe sa prijateljima, Gradski stadion iznad kojeg lebdi duh Proleterovih slavnih dana, renovira se i preuređuje, pa kako veli, možda će jednog dana, neki novi klinci, opet zaigrati fudbal…
Коментари (0)