Majke iz Srbije dovele su svoje sinove iz Slovenije, taj princip primenile su i hrvatske majke i Jugoslaviju više nije imao ko da brani. Sastavi iz rezerve, čitave jedinice, povlače se, neće da ratuju.
ČLANOVI Vukove garde - radi se o tom vremenu - obučavaju se pre polaska na front u kasarnama i sebe sve više vide kao zametak nove srpske vojske, koja će, uz pomoć bivše JNA skloniti Miloševića, budući da su uspostavljene veze sa Amerikancima, koji obećavaju savremeno naoružanje i pomoć u procesu transformacije JNA(?).
Odgovarajući na ovo pitanje urednika **Duge** Milomira Marića, general Aleksandar Vasiljević kaže:
- Meni to nije poznato, iako ne negiram da se nešto kuvalo. Sve zavisi koji je to period. Bilo je onda mnogo privatnih i stranačkih vojski, različitih dobrovoljaca, vikend-ratnika, koji su na pet dana odlazili na ratište, u neku pljačku, a onda se okrenuli i vratili nazad. Mi smo se tada našli u situaciji da je odziv na mobilizaciju veoma loš. Na različite načine ona je čak i od legalnih organa Srbije omogućavana.
ANATEMA NA VOJSKU
KAKAV je bio službeni odnos prema vojnoj obavezi i odbrani zemlje, vidi se iz toga kad su potpredsednici Skupštine Srbije Bora Petrović i, po svoj prilici, Pavić Obradović, podigli srpske majke da idu da uzmu srpske vojnike iz Slovenije. Taj recept su posle samo primenile hrvatske majke. Ko je onda trebalo da se bori za odbranu Jugoslavije?
- Traženo je to od nas starešina, sa obrazloženjem da smo mi za to plaćeni - kaže general Vasiljević. - A mi nismo plaćenička vojska, jer ja - ako nisam obučen - ne mogu da budem poslužilac na topu. Čitave jedinice iz rezerve su se povlačile i nisu htele da ratuju. Dobrovoljci su prihvatani iz nužde zbog manjka vojske, ali se odmah pojavio veliki problem kako ih disciplinovati i staviti pod jedinstvenu komandu i upravo ovo raditi.
Negde u to vreme, u oktobru **91, izdata je naredba saveznog sekretara, po kojoj se svi ti sastavi ili moraju staviti pod komandu ili razoružati i proterati. Nažalost, to niko nije ostvario.
- A najbolji dokaz je kako je Arkan bahato ulazio u Komandu 12. novosadskog korpusa i vojnog policajca, koji je okušao da ga zaustavi, udario pesnicom u čelo govoreći: **Ovo je moja propusnica** - govorio je Vasiljević ne propuštajući da pred Haškim tribunalom ponovi. - U Ministarstvo odbrane Srbije ulazio je (Arkan) kad je hteo, naoružan sa bombama i pištoljem, a ja, kao general, kad sam odlazio na sastanak, ostavljao sam oružje na ulazu.
Na vojsku je bila bačena anatema, pa još ako je starešina bio Hrvat, Makedonac ili Musliman, veliki broj tih samozvanih dobrovoljaca, dosta se osiono ponašao kao nezreli ljudi, psihopate, kriminalci...
**Nije nama bilo sporno ko je Arkan**, citiramo **Dugu**. **Radi se o čoveku sa velikim brojem krivičnih dela, koji je na poternicama Interpola, sa kojim je komunicirao Savezni SUP po određenim zadacima, a posle ga preuzeo Republički MUP. On je imao jedno stalno jezgro od nekih tridesetak ljudi u svom štabu, u Erdutu. Pričalo se da su za sobom imali 102 godine robije, kad se sve sabere.
AKCIJA **ŠTIT**
PRE toga, vojska se suočava sa masovnim naoružavanjem Hrvata, ne preko MUP-a, kako se to nastojalo prikazati javnosti, nego preko HDZ. Trebalo je, dakle, razoružati te paravojne snage i tako je, u konspirativnim uslovima, započela akcija **Štit**, koju će, nažalost, zaustaviti general Veljko Kadijević.
- General Kadijević mi je naredio da sačinim detaljni plan kako bi istovremeno pohapsio sve glavne aktere iz Zagreba, Virovitice, Splita i Osijeka. Odlučeno je da se posle hapšenja sprovede brza, operativna, trodnevna istraga, a zatim podnesu krivične prijave i odredi pritvor i istraga - obelodanjuje Vasiljević u NIN-u.
Na spisku za munjevito hapšenje bili su Martin Špegelj, vojni ministar Hrvatske, Josip Boljkovac, ministar unutrašnjih poslova, Josip Perković, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova... Iz zagrebačke vojne regije bili su Željko Tomljenović, pomoćnik ministra Boljkovca, Ivan Dodik, načelnik službe državne sigurnosti u Varaždinu, Marjan Balaban, komandir milicije u Čakovcu, Goran Pavlov, potpredsednik opštine Split, Ivan Jelić, komandanta ŠTO u Splitu, Ante Bujac, sekretar NO u Splitu i Ante Petrićević, sekretar NO u Sinju, a iz Osijeka Branimir Glavaš i Ivan Merčep.
- Iz Virovitice su bili predviđeni Đuro Dečak i Ivan Belani, a od vojnih lica mlađi oficiri Franjo Kovač i Vlado Šarabić. Nekoliko dana ranije, trebalo je privesti dvadesetak njihovih saradnika, i na kraju napraviti precizne spiskove svih koji su dobili oružje tajnim kanalima pristiglo u našu zemlju.
Špegelj i Boljkovac, međutim, kao ministri u vladi Hrvatske, polažu pravo na imunitet, što, svakako, otežava plan KOS-a.
NEODLUČNI KADIJEVIĆ
- I TO je jedan od razloga što se u vrhu Armije odugovlači sa definitivnom odlukom da akcija oko hapšenja započne - potvrđuje Vasiljević. - Plan je, u globalu, bio prihvaćen, ali je ključni nesporazum nastao oko krivično-pravnog tretmana njih dvojice. Pravnici su ukazivali na ograničenja organa gonjenja kada su u pitanju lica sa imunitetom. NJih smo mogli uhapsiti tek kada se sa time saglasi hrvatska vlada, a to je bilo iluzorno očekivati. Predlagali smo i rizik - da ih uhapsimo kao da ne znamo da su pod imunitetom, da radimo svoj posao dok vlada o tome ne donese odluku.
Međutim, general Kadijević je definitivno odlučio da, bar što se Armije tiče, zakon ne sme nigde biti prekršen. No, iza ovoga se ipak skrivala njegova nespremnost na rizik i njegova neodlučnost. Najzad je odlučio da 2. decembra 1990. godine, tačno na dan formiranja Jugoslavije, da intervju zagrebačkom nedeljniku **Danas**, a dan kasnije da se odigra najuzbudljiviji čin drame zvane **Štit**.
Odlučeno je da se prvo tajno pohapse vojna lica i civili iz Virovitice, pa na osnovu ishoda trodnevne istrage videti kakva će biti sudbina Špegelja, Boljkovca i ostalih.
PROVOKACIJA MESIĆA
RAT za Jugoslaviju započeo je, praktično, u Pakracu kada se pripadnici MUP Hrvatske pojavljuju kao zasebna vojna snaga ZNG. Mesić je, povodom sukoba JNA i paravojnih hrvatskih formacija optužio Armiju da se otvoreno svrstala na stranu Srba.
- Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva razumna odluka - smatra Aleksandar Vasiljević. - Tada, 5. marta 91. Nenad Bućin ga je skoro uhvatio za gušu, a ja sam sedeo sa strane i gledao kako se svađaju. Mesić je svakoga prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogao otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao.
NASTAVLJA SE