Napred, braćo, izgibosmo!

30. 10. 2003. u 00:00

Na ovaj poklič vojnika, koji se i dan-danas prepričava, krenule su srpske snage na Turke. Pet teških rana majora Vojislava Nikolajevića. Veliki gubici na obe strane.

Piše: Slobodan Pantić
BITKU na Srtevici, posebno operaciju prebacivanja naših trupa na plato Srtevice, ovako je opisao Milutin Lazarević, učesnik i najbolji istoričar balkanskih ratova 1912-1913. godine:
**Dok je vojvoda Vuk, braneći Buzinsku Malu prodirao između njenih kuća, stiže na plato vod iz Četvrtog bataljona, koji je od svih trupa 7. puka, prvi bio ovamo upućen i kako se beše zahuktao, povuče za sobom zaostale četnike. Posle nekih pola sata pojavi se jedna četa iz Trećeg bataljona, koju lično komandant puka, potpukovnik Aleksandar Glišić, bejaše pod vrlo jakom vatrom neprijatelja izveo na plato, te i ona poleže po zemlji izmešana sa četnicima, osu paklenu paljbu, kada jedan od vojnika iz streljačkog stroja, povika:
- Napred, braćo, izgibosmo! - Na taj poklič, koji je u našem narodu ostao legendaran, sva ta izmešana masa diže se i pođe napred.
U taj čas, počeše izbijati na plato, sa njegove severoistočne strane, jedna za drugom ostale tri čete Trećeg bataljona. Turska artiljerija sa Golubice i Zebrnjaka, pozdravi ih rafalnom vatrom. U njihovim redovima nastaše komešanje i larma, koje pokušavahu da nadvise komande i opomene starešina da se održi red. Blagodareći, pak, hladnokrvnosti i prisebnosti ovih i potpukovnika Glišića, koji je šetajući se otvoreno po platou, mirno izdavao svoja naređenja, ta je kriza vrlo brzo prošla.

ŠOK MEĐU TURCIMA
SVAKA četa odmah ode tamo gde je bejaše uputio potpukovnik Glišić, ili lično, ili preko komandanta Drugog bataljona, majora Vojislava Nikolajevića, koji baš tada dopade sa Prkinog rida i koga on zadrža kod sebe da mu se nađe pri ruci... U taj mah dopadoše pod Srtevicu eskadron i mitraljesko odeljenje, koje beše ovamo uputio komandant Konjičke divizije... Čelo Štipske redifske divizije poče da se prebacuje na Srtevicu u manjim grupama...**
**Odlučim da komandu nad bataljonom predam, brzo dođem do konja i pohitam njime na levo krilo**, piše major Nikolajević. **Komandir čete Trećeg bataljona, koji je svoju četu frontalno razvio u produžetku levog krila 18. puka, videći me trči mi u susret, maše rukama i viče:
- Gospodine majore, molim vas sjašite, videćete se!
Sjašim, ostavim konja i trčećim korakom dolazim do komandanta puka i raportiram mu:
- Gospodine potpukovniče, streljački stroj zaustavljen je pred levim krilom 18. puka na 700-800 metara i tamo nema nikakve opasnosti. Ali, Turci svojim krajnjim desnim krilom neprestano kreću da izvrše obuhvat našeg levog krila. Potrebno je da ubrzamo kretanje što više kako bismo pre Turaka izašli na bočnu ivicu položaja!
Moj mili i hrabri komandant puka, potpukovnik Aleksandar Glišić, divno i plemenito srce našeg naroda, koga smi svi mi oficiri neizmerno voleli i poštovali zog njegovog bratskog i starešinskog ophođenja prema svima iz puka, oslovi me po imenu i reče:
- Ostani tu kod Trećeg bataljona i budi na njegovom desnom krilu, a Milisav će biti kod centra!
I ja ostadoh kod Trećeg bataljona na Srtevici. U međuvremenu Turci su se kretali uz bočni nagib Srtevice da izbiju na bočnu ivicu položaja. Ali, i mi krenusmo da izbijemo pre Turaka. Niti su Turci videli nas, niti smo mi videli Turke. Najednom se ukazaše Turci koji, ipak, izbiše na plato pre nas. Odstojanje između nas i njih bilo je nekih 100 koraka. Ovakvi susreti dve neprijateljske pešadije, kad se borba odlučuje jurišem, deluje iznenađujuće na obe strane.
Učinilo mi se da je kod Turaka iznenađenje bilo veće, jer izbiše bez reda i u gomili i nađoše se pred našim potpuno sređenim borbenim poretkom. Tako nesređeni i u gomili kreću se ka nama, dižu ruke uvis i nešto viču što nisam razumeo. Naš se borbeni poredak zaustavi i vojnici zauzeše ležeći stav. Sada kod nas nastade larma i vika, kako od strane oficira tako i od strane vojnika.**

NEKA BACE PUŠKE
**ČULI su se razni povici: - Pucaj!... Ne pucaj!.. Prevariće nas? Neće moći! Neka bace puške, zašto ih ne bacaju?
U ovom kretanju običnim korakom Turci su se povlačili više poludesno, ostavljajući slobodan prostor za dejstvo svoje prateće brdske baterije, koju do tada još nismo videli**, svedoči hrabri major.
- Kao da sada gledam komandanta puka levo od mene na 200 koraka, kako istrčava ispred streljačkog stroja i mašući rukama daje znak da se ne puca. Kao da sada gledam komandanta Trećeg bataljona Milisava Nedeljkovića kako levo od mene na 70-80 koraka istrčava i videvši komandanta puka ispred streljačkog stroja, dolazi do Turaka, rukuje se sa jednim turskim oficirom i ljubi ga.
**Moram ovde**, kaže Nikolajević, **da iznesem svoje mišljenje o tome zašto je komandant puka naredio da se ne puca. Još kod Pčinjskog manastira, gde je štab našeg puka bio pre našeg prelaska granice i početka operacije, on je dobio izveštaj da se Arnauti protivu nas neće boriti, nego će nam se predavati, pa je pod utiskom tog izveštaja, kao i zbog toga što su Turci bili u gomili, naredio da se ne puca.
Došlo je do zabune. I kad su Turci bez ikakve komande okrenuli leđa i najbržim korakom došli do bočne ivice, odvukavši sa sobom komandanta Trećeg bataljona, pojaviše se konji koji vuku topove. Međutim, imajući na umu izreku: Ne veruj Turčinu!, izvadio sam revolver iz kubure i naredio streljačkom stroju da uzme nišan poludesno. Napeta situacija,živci napregnuti. Osećam kako mi srce jače kuca, čekam šta će biti.
Neko je opali pušku. Ko? Ne znam i nikada nisam mogao da doznam. Verujem da je to bio neko od naših vojnika koji je u nervnoj napetosti povukao obarač na pušci i opalio.
Ceo naš streljački stroj kao po komandi otpoče brzu paljbu. Nišaneći u gomilu Turaka poludesno, da ne bih pogodio nekog od naših, opalih i ja iz revolvera samo jedan metak. To je bio prvi i poslednji put da sam izvadio revolver i upotrebio ga. Kad je nastala brza pljaba i sa jedne i sa druge strane, naspram onog dela gde sam se ja nalazio, turske pešadije nije bilo jer su Turci tu izvukli brdsku bateriju koja nije mogla da opali ni jedan jedini metak.
Kako se već spustio mrak Turci su se slabo videli, ali lepo se video blesak svetlosti od opaljenih pušaka. Vatra počinje polako da malaksava, ali se, ipak, i dalje produžuje. Na ovom bliskom odstojanju i na potpunoj ravnici zbog mraka se nije moglo nišaniti. Vojnici su iznosili pušku na nišan i opaljivali je. Gubici i sa jedne i sa druge strane bili su veliki. U tom vremenu poginuo je i komandant puka, pogođen jednim jedinim metkom u glavu, ostavši na mestu mrtav.

KREĆE STRELJAČKI STROJ
NASPRAM desnog krila Trećeg bataljona gde sam se nalazio nije bilo turske pešadije i ono polazi na juriš. I ja ulazim u streljački stroj i posle trčanja 20-30 koraka, pogodi me metak. Pešadijsko zrno udarilo me je iskosa u spoljnu stranu leve noge više članka i padnem potrbuške na zemlju. U toku 5-6 minuta u ležećem stavu dobih još tri rane od kosih metaka. Kako mi je poslednji metak probio desno rame, ispade mi sablja iz ruke i levom rukom sam počeo da privlačim desnu ruku ka telu. Potpuno svestan i priseban, sa četiri rane od zrna koja su me pogađala u malim razmacima, nisam osećao nikakve bolove, ali naposletku, osetih udar u levu slabinu i iz grudi mi se ote jak uzdah:
- Ah! - Probi me hladan znoj i prevrnuh se na leđa. Jedno veliko parče košuljice od granate ili šrapnela, doletelo ne znam sa koje strane, udarilo me je u najosetljiviji deo tela, u slabinu, i počnem da gubim svest.
Kada sam sa desnim krilom Trećeg bataljona krenuo na juriš, pritajena vatra turske pešadije upravljena je najvećim delom na naš istureni deo i naneo nam veoma velike gubitke. Time se objašnjava da sam u najkraćem vremenu dobio pet rana, od kojih četiri u ležećem stavu.
Opisujući borbu na ovom mestu potrebno je da ukažem na najznačajniji događaj ovog dana Kumanovske bitke, koji, koliko je meni poznato, nije dovoljno uočen, niti ga je ko jasno istakao. Taj događaj je izlazak brdske prateće baterije Turaka na bočnu ivicu našeg položaja na Srtevici i njena mala udaljenost od našeg streljačkog stroja.
Kada se jedna baterija pojavi u svom borbenom poretku na udaljenosti od 300 metara, od razvijene protivničke pešadije, onda ona neće moći da opali nijedan metak, jer će svako pešadijsko zrno iz naših pušaka probiti štit na topu i ubiti ili raniti njegovog poslužioca; ako je baterija udaljena od pešadije više od 300 metara, pešadijsko zrno neće biti u stanju da probije štit i poslužilac topa biće u mogućnosti da se iza njega skloni i otvori vatru koja na bliskom odstojanju biva jača od pešadijske. Ako se, pri tome, desi da je baterija u pešačkom stroju koji otvara vatru, o nadmoćnosti takve vrste ne treba ni govoriti.**

MIR NA BOJIŠTU
**NAJBLIŽI turski pešaci pogađali su nas kosom vatrom i sve što je sa mnom pošlo, to je izginulo, ali, s druge strane od ovoga delimičnog juriša dobijena je neizmerna korist jer se nadmoćnost naše vatre na ostalom borbenom delu pokazala u svojoj pravoj veličini, pa su Turci u neredu odstupali i napuštali svoj položaj. Na krvavom razbojištu vladao je potpuni mir.** (major Vojislav Nikolajević)

(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije