Po podne, novim snagama, Turci napadaju konjicom i pešadijom. Usredsređenom topovskom i puščanom vatrom, Karađorđe odbija napad. Otvaraju se kapije šanca za napad srpske pešadije.
POSLE podne Turci obnoviše napad na srpski šanac, isturivši uz ivicu šume svoju konjicu kako bi zaštitili bok pešadije od srpske konjice. Ova turska konjica se u neposrednoj blizini šanca sudari sa srpskom konjicom. Videvši da je srpska konjica neuporedivo manja od njegove, Kulin-kapetan, koji je predvodio tursku konjicu, izvrši juriš i uspe da je razbije i rastera. Mnogi konjanici, a među njima i Jakov Nenadović, spasiše glavu uskačući u šanac ili bežeći u gustu šumu.
Deo Lukinih konjanika se nađe u centru, zahvaćen sa svih strana konjicom Kulin-kapetana. Nemade kuda da uzmakne, pa hrabro izginu naočigled čitave srpske vojske, koja zbog nastupanja turske pešadije prema šancu nije mogla da im pomogne.
U toku borbe omaleni i vižljivi pop Luka Lazarević na svojoj bedeviji, u seljačkoj odeći i sa fesom na glavi, susrete se sa obesnim, krupnim i gospodski obučenim Kulin-kapetanom. Turčin je jahao na arapskom atu, bio je zaštićen pancirnom košuljom i kalpakom i nosio pozlaćeno oružje.
Kulin-kapetan dočeka svojom sabljom Lukinu, prebi je nadvoje i zahvati Luku po temenu. Luka oblete oko Kulina, iznenada mu se približi i raspali ga po glavi dugačkom gvozdenom šipkom za punjenje puške. Turčina obli krv.
Turci iz pratnje Kulin-kapetana napadoše Luku i zadadoše mu dve rane. Kad se pribra, na Luku polete i Kulin-kapetan. Luka zadobi još nekoliko rana. Videvši da je sve izgubljeno, skoči s konja u čestar i prikri se.
JURIŠI VOŽDOVE PEŠADIJE
KARAĐORĐE je uspeo da usredsređenom topovskom i puščanom vatrom odbije i taj turski napad. Kada Turci ustuknuše, opet otvori kapije šanca i ustanička pešadija izlete. Dugo je progonila Turke. Opet su prednjačili Zekini golaći, od kojih trojica od njih ostadoše na bojnom polju, a nekoliko njih zadobiše rane.
Vožd ponovo povrati vojsku i uredi je u šancu. Oko četiri po podne Turci izvedoše još jedan žestoki napad. Borba potraja do šest časova, kada Turci malaksaše i počeše da se povlače sa bojnog polja. Ispratili su ih hiljadama puščanih tanadi i topovskim đuladima.
Na Mišarskom polju se sve utiša.
Ocenivši da Turci više nemaju snage da obnove napade i videći ih gde zamiču prema Šapcu, Karađorđe isturi jako obezbeđenje na plato Mišarskog polja prema Šapcu. Onda naredi da jedan deo ustaničke vojske izađe iz šanca i sa bojnog polja pokupi mrtve i ranjene drugove, džebanu i opremu.
Među ustanicima zavlada velika žalost kada, na mestu gde se pop Luka Lazarević sukobio sa Kulin-kapetanom, nađoše njegovu sabljom presečen krvavi fes. O tome obavestiše Karađorđa. On naredi da se nađe njegovo telo. Nigde ga nije bilo.
Radosti ustanika i Karađorđa nije bilo kraja kada po noći sa ivice Mišarskog polja, iz šume, krvav i izranjavan, dobaulja legendarni komandant konjice iz ovoga boja pop Luka Lazarević. Odnesoše ga u Karađorđev šator.
ŽALOST I PONOS
TURCI u toku narednog dana ne obnoviše napad, pa ustanici, koristeći zatišje, uz najveće vojne počasti, u prisustvu Karađorđa i svojih staređina, sahraniše poginule drugove na Mišarskom polju. Ovoga puta se Zeka i njegovi golaći sa velikom tugom i bolom oprostiše i sa svojih sedam drugova golaća, davši zavet da će ih osvetiti.
Pored tuge za izgubljenim drugovima, bilo je i radosti. Ustanici su, iako malobrojniji, zadobili jednu od najvećih bitaka u Prvom srpskom ustanku i ogroman plen.
Na Mišarskom polju Turci su ostavili hiljade mrtvih. Poginuli su i Sinan-paša iz Goražda, Kulin-kapetan, kapetan Mehmed Vidajić iz Zvornika i njegova dva sina, derventski kapetan i mnogi drugi.
Među ustanicima, seljacima okolnih sela i Srbima na austrijskoj strani i preko Drine zavlada neopisivo oduševljenje i radost. Od austrijskih osmatrača sa one strane Save polete u Beč vest koju niko nije očekivao - o velikoj pobedi ustaničkog oružja. Ona brzo obiđe celu Evropu.
SPREMNI
PROTA Smiljanić ostade sa delom ove vojske u Kitogu, Miloš Pocerac zaposede položaje od Kitoga do Cera, a Stojan Čupić staze i prolaze od Kitoga do Save. Oni poobaraju grmove, načine zaseke, postave zasede i pripreme se da dostojno dočekaju Turke.
Poraženi i demoralisani Turci se okupe oko Šapca. Jedan deo njih se zbije u tvrđavu, a ostali ostanu pod tvrđavom pokraj Save.
(Nastaviće se)