Veštinom protiv jačeg

15. 01. 2004. u 00:00

Turci oko Drine skoncentrisali 40.000 vojnika. Karađorđe, posle progona Huršid-paše sa Varvarinskog polja, sa delom ustaničkih snaga došao u pomoć.

Piše: dr Miladin Stevanović
UBRZO Zekini golaći na putu Zvornik - Loznica ispod Gučeva sačekaše turski odred koji je pratio karavan sa džebanom i hranom, pobiše i rasteraše Turke iz pratnje i dograbiše bogati plen, a zatim se narednih noći počeše spuštati niz Štiru i napadati turske logore.
Borba oko Loznice potraja danima. Za to vreme, Karađorđe uz pomoć ruske vojske pod komandom pukovnika Orurka vodio je odsudni boj na Varvarinskom polju sa Huršid-pašom.
Po završetku borbe na Varvarinskom polju i progona Huršid-paše prema Nišu, Karađorđe uze svoje momke i raspoloživu konjicu, i sa kapetanom Nikićem i njegovim Kozacima, koje su mu Rusi poslali u pomoć, krenu preko Topole prema Loznici. Naredio je starešinama šumadijske vojske da i oni krenu u pomoć Loznici, a hajduk Veljku da ostane u Deligradu sa vojskom ruskog pukovnika Orurka dok se raščisti situacija na Drini, a zatim Orurka i njegovu vojsku isprati u Timočku Krajinu.
U Runjanima, Karađorđa su Jakov Nenadović, Luka Lazarević i Stojan Čupić obavestili da je bosanski vezir skoncentrisao na Drini oko 40.000 vojnika. Najbrojniji su bili oni pod komandom Ali-paše, koji već 12 dana drže pod opsadom glavni loznički šanac u koji se zatvorio Ante Bogićević.
Uz to, dok se vodila borba za Loznicu, velika turska vojska je prešla Drinu kod Badovinaca i utvrdila se u šančevima kod Crne Bare. Tamo je, prema njima, ostao samo prota Nikola Smiljanić sa svojom vojskom. Veće turske koncentracije su primećene i kod Zvornika i na drugim mestima duž donje Drine.
U ovakvoj situaciji oni nisu smeli da se spuste do Loznice ili Tičara, već su sprečavali dalje tursko prodiranje u Jadar, napadali noću turske logore i puteve snabdevanja i iščekivali Karađorđev dolazak.
Karađorđe proceni da prvo treba razbiti Turke u polju Tičaru i spasti opsade Antu Bogićevića i njegove ustanike, a zatim krenuti na tursku grupaciju kod Crne Bare. Nije bilo vremena za čekanje, pa odluči da se ustanička vojska još u toku naredne noći približi turskom logoru na polju Tičaru i tu iskopa šančeve koji će joj poslužiti za odbranu i napad.
Koristeći gustu maglu i u najvećoj tišini, ustanička vojska u toku noći izbi na polje Tičar, izgradi tamo šančeve i obezbedi se sa konjicom sa bokova.
Uznemireni Ali-paša, koji se do tada na miru gostio u svome logoru na Tičaru, čija vojska ostade na nogama sve do svanuća, jedva dočeka jutro (17. oktobra 1810. godine). Kada se magla digla, grdno se iznenadi jer je video da su ustanici izgradili šančeve u samom polju naspram njegovog logora na Tičaru. Obradovao se kada proceni da je ustanička vojska daleko slabija od njegove.
Ali-paša okupi svoje starešine i izdade ima naređenje da odmah pokrenu svu vojsku prema ustaničkim šančevima, razbiju ustanike i proteraju ih sa Tičara.
Uskoro ogromna turska vojska pokri gotovo čitavu zapadnu stranu Tičara. Zaustavi se na puškomat.
Pred turskog izazivača prvi izađe na svome vrancu Lazar Mutap. On u prvom naletu vešto izbeže tane iz Turčinove kubure, pogodi ga metkom svoje kubure, i jednim zamahom sablje odseče mu glavu.
Posle neuspelih megdana sa Cincar Jankom Popovićem i Stojanom Čupićem, ozlojađeni Turci navališe na ustaničke šančeve. Dočeka ih uraganska puščana i topovska vatra.
Turci izvršiše još nekoliko juriša. Dođe do strahovite borbe u koju Karađorđe ubaci svoju konjicu i kozačku konjicu i izvrši protivnapad pešadijom.
Krvave borbe potrajaše oko osam časova, a Zeka Buljubaša odseče više od deset turskih glava.
Iznureni Turci prekidoše napad u sumrak.
U toku noći stiže pod Loznicu knez Sima Marković sa oko 2.000 vojnika iz beogradske nahije. Time se znatno popravi situacija na Tičaru.
Izjutra Karađorđe odluči da težišta borbi pomeri prema lozničkom šancu i oslobodi iz blokade Antu Bogićevića, ali je čekao da Turci prvi napadnu kako bi im iz šančeva naneo što veće gubitke.

KARAĐORĐE NA ČELU
PRE podne Turci izvršiše dva napada. Ustanici ih dočekaše ubistvenom puščanom i topovskom vatrom. Kada drugi turski napad malaksa, Karađorđe naredi da se primaknu kozačka i srpska konjica, izlete pred vojsku, izvadi sablju i viknu:
**Ajte, braćo, da danas što imamo završimo!**
(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije