Otvorena vrata zločina

Piše: Momir BULATOVIĆ
DESET godina kasnije, zbog promjenjenog odnosa političkih snaga, aktuelni crnogorski državni vrh deklariše težnju za punom državnom nezavisnošću. Značajna politička većina u Srbiji prihvata ovakvo opredjeljenje. Međutim, na scenu stupa evropski komesar za spoljne poslove i bezbjednost. Valjda opet pod pretnjom sankcija, crnogorski državni vrh odustaje od projekta samostalnosti i pravi konglomerat koji samo produžava unutrašnju agoniju, ne rješava ništa, osim što izlazi u susret evropskom diktatu. Čas ovakvom, čas onakvom, ali uvijek diktatu. Za tih deset godina u unutrašnjem državnom biću ni Crne Gore, niti Srbije, nije došlo do suštinskih promjena, koje bi opravdale ovakvu skokovitu evropsku diplomatiju.

Nije se, naravno, ni u samoj Evorpi i konceptu njenog zajedništva, mnogo toga suštinski promijenilo. Ostaje, dakle, kao jedina mogućost da se promijenila uloga koju je Evropa namenila cijelom ovom regionu i svakam njegovom posebnom dijelu. A, raspodjela uloga ne pripada glumcima (bolje reći statistima), ma koliko oni bili sposobni, dobronamerni ili nadareni. To pravo pripada režiserima.

SVA ova razmišljanja nisu pokušaj prebacivanja krivice. Ona ne pretenduju ni da otkriju neku zavjeru, ili način funkcionisanja odnosa unutar Evropske unije. Političari iz malih država, nikad neće biti u stanju da ocijene motive i predvide odluke državnika velikih zemalja, posebno ne one koje se odnose na njihove zemlje i sudbine. Još je davno Vinston Čerčil rekao da je privilegija velikih da ne moraju da se drže datih obećanja. U skladu sa tim je bio stav Velike Britanije da neće priznati odluke koje su posledica jednostranih akata.

U slučaju krize u SFRJ, to je značilo da neće priznati samostalnost Slovenije, sve dok ne bude pronađeno cjelovito političko i diplomatsko rješenje za region. Međutim, ona je to uskoro uradila. Javno je obrazloženo da je tako postupljeno u skladu sa ustupcima koje joj je NJemačka ponudila u pogledu poljoprivrednog budžeta Evropske zajednice. Sa ovih prostora se tome niko ne može ni suprotstaviti, niti je to ko mogao predvidjeti. To su njihovi odnosi u svoj uzajamnoj složenosti. Na ove prostore samo stignu posljedice međusobnog prebijanja dugova i potraživanja velikih i moćnih. Posljedice, naročito kada su nepovoljne, jedino su i isključivo naše.

Male države mogu da opstanu samo ukoliko postoje jasna i opšteprihvaćena pravila međunarodnog ponašanja. Kada postoje pravila, ima i nade da se predvide tokovi i posljedice koje utiču na njih. Kada pravila nema, onda one zavise od kombinacije dobre ili loše konstelacije odnosa moćnih. Mnogo puta sam se na mirovnim konferencijama i međudržavnim susretima sjetio afričke poslovice - **Trava strada i kad se slonovi tuku i kada vode ljubav**.

DAKLE, kada su na ovim prostorima najviše trebala pravila međunarodnih odnosa njih je bilo najmanje. Bipolarna struktura sveta već je bila prošlost, a globalizacija, kao novo ime za dominaciju jedine supersile, nije previše žurila da uopšti nove obrasce poželjnog ponašanja.

U takvim opštim prilikama čini se da su jedini došli na svoje nacionalšovinisti, klerofašisti, vjerski fanatici, lokalne kabadahije i najgori kriminalci, ubice i sadisti. Vrata za zločine i zvjerstva bila su otvorena. Rat koji nije bio spriječen, pokazao je svoje užasno lice. Naravno, svaki zločin ima ime svog izvršioca i nalogodavca i njih treba otkriti, a počinioce kazniti.

Pitam se samo, da li to važi i za one glavne majstore ratnih igara? Za one koji stvaraju uslove u kojima se razbuktaju najniže ljudske strasti? Za one koji kao u nekoj šahovskoj igri, zarad dolara, nafte ili nečeg sličnog, žrtvuju čitave države i narode?

Pitam se, iako znam odgovor. Bojim se da svi znaju odgovor i posebno se bojim da su se mnogi sa njim pomirili.

U skladu sa onom američkom poslovicom - **Kad već ne možeš da ga pobijediš, ti mu se pridruži**, ostale republike su primjenjivale ista sredstva. Crna Gora je, na ovaj način privremeno riješila dosta svojih gorućih privrednih problema. Ali, u njenom slučaju, bilansno se radilo o malim sredstvima koja nisu proizvodila veće monetarne poremećaje. Kada je to uradila Srbija, posljedice su već bile očigledne.

PRVI su o njima javno progovorili predstavnici Slovenije, optužujući Srbiju da je upala u monetarni sistem zemlje. Afera je bila zaglušujuća. Slovenija se postavila u ulogu branioca Jugoslavije i ponašanje rukovodstva Srbije dopisala u dugačku listu razloga zbog kojih više ne žele da žive u istoj državi. Suština buke se, ipak, svodila na ljutnju što im je ugašen jedan bogat izvor besplatnih sredstava kojima su se pripremali za državnu nezavisnost.

Ekonomski ratovi su preteče, ili bolje rečeno, sastavni deo pravih ratova. Oni su nastavljeni za sve vrijeme jugoslovenske krize, posebno posle formalnog priznanja državne nezavisnosti bivših jugoslovenskih republika. Štampanjem nacionalnih valuta u Sloveniji i Hrvatskoj, jugoslovenski dinar je izbačen iz upotrebe, ali je fizički ostao u njihovim monetarnim institucijama. Raznim (švercerskim) kanalima, on je vraćen na prostor Savezne Republike Jugoslavije, gdje je korišćen za kupovinu deviza koje su, opet, dolazile u njihove devizne rezerve.

Naši vladini eksperti su izračunali da je na ovoj operaciji, samo Republika Hrvatska, iznijela sa ovih prostora 2,4 milijarde američkih dolara. Kasnije, nijedna republika nije pristala da, kroz sporazum o sukcesiji (podjeli prava i obaveze iz prethodne dražve) kompenzuje to što nije postupila u skladu sa međunarodnim standardima i Narodnoj banci Jugoslavije legalno vratila dinare koji više nisu bili u upotrebi.

POD PATRONATOM PREMIJERA
DRŽAVNA kriza se prvo odrazila na ekonomsku sferu. Još uvijek je bila jedinstvena valuta na svim prostorima, ali više nije postojala centralna kontrolna funkcija Narodne banke Jugoslavije i Službe društvenog knjigovodstva. Tako su, najprije Slovenija i Hrvatska, dobro naplatile svoja politička zalaganja za nezavisnost od Beograda. Sistem koji je primenjen bio je krajnje jednostavan, zato što je bio nezamislivo drzak. Bilo je dovoljno da se na svoje račune (bilo budžeta, bilo neke firme) upiše novo stanje. Najčešće su dodavane nule na kraju, što je raspoloživu sumu novca, po pravilu ustostručavalo. Sa takvim stanjem sticalo se pravo da se povlače sredstva od NBJ, koja nije imala fizičke mogućnosti da provjeri kako je došlo do promjene iznosa sredstava na tim računima. Hrvatska se, uz to, tada **specijalizovala** i za kupovinu strane valute iz deviznih rezervi zemlje, po važećem, a nerealnom kursu. U tome im je obilato pomogao ondašnji savezni premijer Ante Marković, koji je istovremeno odbijao slične zahtjeve poslovnih banaka iz drugih jugoslovenskih republika. Pamtim da je samo u jednoj transakciji **Zagrebačka banka** kupila 400 miliona US dolara.