Dežela svojim putem

Piše: Momir Bulatović
ARMIJA je bila i veoma značajan faktor političkog uticaja. U jednopartijskom sistemu imala je posebnu organizaciju Saveza komunista, koja je imala direktan pristup partijskom federalnom vrhu. Svi uticajniji političari nastojali su da imaju što bolje odnose sa Generalštabom, što je ovome davalo realnu političku snagu i uticaj. Između političara i generala formirana je svojevrsna intersna simbioza u kojoj nije bilo lako odrediti ko na koga utiče, ko vodi, a ko biva vođen. Generalima se sviđalo da budu političari. Političari su voljeli da izigravaju generale. Istine radi, treba reći da je ovaj proces prisutan u svim državama i svim vojskama svijeta. Polovi moći se uvijek privlače da bi bili jači. međutim, u SFR Jugoslaviji ovo je bilo posebno izraženo zbog ekonomske snage armije i jednopartijskog sistema. Rječju, stanje je bilo na potpuno suprotnom kraju onoga što se moderno naziva **civilna kontrola vojske**.

U takvim okolnostima, JNA je upala u politički kovitlac nastao rušenjem jednopartijskog (komunističkog) sistema i cijepanjem federacije po republičkim (ali, ne i po nacionalnim) granicama. Reakcija je, očekivano, bila prvo politička. Generali su branili Savez komunista Jugoslavije, a kasnije i sami učestvovali u pravljenju političke partije pod nazivom **Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju**. Budući da ovaj donkihotovski pokušaj nije ostavio bitnijeg traga na političkoj sceni, JNA se morala opredjeljivati između dominantnih političkih opcija. Poput same države čija je ona vojska bila, JNA se počela cijepati, takođe, po nacionalnoj liniji. Ona je, u isto vrijeme, predstavljala kadrovsku bazu za formiranje novih paravojnih i paramilitarnih organizacija koje su sve češće ulazile u sukob sa dijelovima njenih komandi i jedinica.

Političke podjele koje su rezultirale **etničkim čišćenjem** Armije, bilo je najgore što joj se moglo desiti. JNA je, upravo, stvarana i izgrađivana na principima **bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti**. Stoga, nije mogla da se izbori sa **virusom** koji je razjedao osnove njenog postojanja. Jer, i tamo gdje nacionalna podjela nije izvedena do kraja (dugo su na komandnim mjestima ostali generali iz Slovenije i Hrvatske, čak i kada su se njihove matične republike sukobile sa JNA), preispitivani su stvarni motivi zbog kojih su ostali u njoj i rastao je crv sumnje u moguću izdaju.

Konačno, jugoslovenska armija je bila obučavana da zemlju brani od spoljnje agresije. Gotovo da nije bilo planova kako da se postupa u pogledu unutrašnjih pobuna širih razmjera, ili samog građanskog rata. A ono što vojska ne planira i ne provježba, ona ne zna da uradi.

Sve je ovo dovelo do toga da se Jugoslovenska narodna armija, u najodsudnijem trenutku postojanja jugoslovenske države, nađe u ulozi džina na koljenima. U njenom posjedu, istina, još je bila moćna toljaga, sa kojom je mogla da par puta zavitla. Ali iz njenih ruku nepovratno je iščilila snaga. NJena moć je sve više bila na riječima, a njene riječi više nisu imale presudnu moć.

KLJUČNI momenat u kojem je JNA pokazala svoju nesposobnost da očuva ustavni poredak zemlje i spriječi sve jednostrane i protivpravne radnje, ma od koga dolazile, bilo je usvajanje amandmana na Ustav Republike Slovenije. Radilo se o čistom secesionizmu. Toga su morali biti svjesni i sami poslanici slovenačkog parlamenta, jer nigdje u svijetu ne bi bilo dopušteno da se jedna složena, višenacionalna zajednica jednostavno razbije bez obzira na posljedice. Ipak, oni su bili odlučni da svoj posao dovedu do kraja.

Posao JNA je bio da ih u tome spriječi. Ne da ih prisili da ostanu u SFRJ (jer, tada, niti su oni željeli da ostanu sa nama, niti mi da ih zadržavamo), već da samostalnost ostvare na pravno valjan način, ostvarujući svoja prava, ali i poštujući obaveze prema drugima. Na političku silu slovenačkog establišmenta, moglo se odgovoriti jedino drugom silom. Od generala Kadijevića i generalštaba JNA traženo je (bio sam među zagovornicima tog stava) da naredi desant 63. padobranske brigade i blokira Skupštinu Slovenije, kako bi je spriječio da donese protivustavne odluke. Ovo, upozoravali smo, nije bilo čija volja, već odluka koju nalaže Ustav i zakoni zemlje koja ima pravo da se brani.

Kadijević se bojao žrtava koje bi ovakva akcija proizvela. Ne sporeći rizik, kontraargument je bio da bi žrtve bile neuporedivo manje od onih do kojih će neminovno doći, ukoliko se zemlja raspadne zbog niza protivpravnih radnji koje izvjesno vode u građanski rat. Kadijević je ostao uporan i nije uradio ništa.

KASNIJE je JNA, opet suprotno izričitoj volji političkog rukovodstva Crne Gore i Srbije, po naređenju Ante Markovića, predsjednika SIV, ušla u vojni obračun sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom. U tom blickrigu se propisno obrukala, pretrpjela teške gubitke u ljudsvu i, što je valjda bio poseban cilj, pokazala svu svoju nesposobnost. Otada se riječ izdaja uvukla u glave mnogih ljudi koji su sa užasom gledali golobrade momčiće, regrute JNA, koji su bez prave komande i jasnog cilja, bez municije i sa neispravnim naoružanjem, bili statisti predstave u kojoj je **pobjedu odnijelo slovenačko oružje**. I sada mi je muka kad se prisjetim tog poniženja. Posebno kada je trebalo da, kao predsjednici republika, molimo svog slovenačkog kolegu Milana Kučana da pokaže milost prema zarobljenim pripadnicima JNA iz naših republika.

Ovo je bio javno postavljen uslov da bi se uopšte saznalo za njihovu sudbinu, a kasnije i da bi bili pušteni na slobodu. U Crnoj Gori nismo čak ni znali koliko je naših momaka u Sloveniji. Oni su, po nama, bili u JNA i na teritoriji Jugoslavije. Bila su nam potrebna puna dva dana da iz opština dobijemo podatke da se više stotina naših građana nalazi u slovenačkom zarobljeništvu. U isto vrijeme, na crnogorskom primorju je boravilo više grupa turista iz Slovenije, koji nisu imali ni najmanju neprijatnost zbog ovog prljavog rata. Progutao sam knedlu, pisao Kučanu i javno ga molio da oslobodi pripadnike JNA iz Crne gore.

Ovim povodom smo ušli u žestoki sukob sa armijskim vrhom. On je bio iza scene i dobro skrivan od javnosti. Razlog je jednostavan. Koliko god smo bili nezadovoljni sa JNA, ona je bila oružana sila koja se suprotstavljala novoformiranim nacionalnim paravojskama. Uz to, težili smo istom cilju - očuvanju Jugoslavije, i taj je cilj opravdao kompromise na koje smo pristajali.

VOJNA ELITA
JNA je razvijala namjensku industriju (proizvodnja oružja i transfer vojne opreme) prema nesvrstanim zemljama, odnosno zemljama trećeg svijeta. Vremenom, ova je djelatnost postala izrazito profitabilna, naročito za armijsku elitu koja je vodila ove poslove zakopane pod pečatima državnih i vojnih tajni. Unutar zemlje, JNA je imala niz privilegija (pogodnosti u radnom stažu, poseban sistem zdravstvene zaštite...) koje su zapošljavanje u njoj činile dodatno atraktivnim.

(NASTAVLJA SE)