Sloba menja stav

Piše: Momir Bulatović
PETA vanredna sjednica Skupštine Crne Gore održana je 17. oktobra 1991. godine sa početkom u 16 sati i uz direktan televizijski prenos. Predmet razmatranja je bio tokom dana prispjeli sveobuhvatni sporazum koji je, u ime Konferencije u Hagu, uputio Lord Karington. Da bi sve stranke imale priliku da prouče prispjeli dokument, zasjedanje je počelo u poslijepodnevnim satima, iako je plenarna sjednica Konferencije u Hagu bila zakazana za sutra ujutro.

U uvodnom izlaganju (trinaest kucanih strana) parlamentarnu i ukupnu javnost sam upoznao sa stavovima koje je Predsjedništvo Crne Gore, kao kolektivni šef države, zauzelo u odnosu na ponuđeni dokument. Predložili smo šest zaključaka i ocjena.

Prvi i presudni je bio da predloženi tekst treba podržati. U ostalim su izražene ocjene:

o ponuđeni tekst utvrđuje minimalne pretpostavke za buduću jugoslovensku zajednicu, ostavljajući mogućnost da pojedine republike (prije svega, Srbija i Crna Gora) ostvare povećani stepen međusobne integracije;

o ovo rješenje treba da prihvate sve republike SFRJ čime bi se prevazišle postojeće napetosti i obezbijedila stvarna ravnopravnost svih jugoslovenskih naroda, posebno imajući u vidu položaj Bosne i Hercegovine, kao republike koju konstituišu tri u svemu ravnopravna naroda;

o poseban kvalitet predstavlja ponuda da srpski narod u Hrvatskoj dobije tzv. specijalni status;

o sporno pitanje razgraničenja Crne Gore i Hrvatske (područje Prevlake), ovim predlogom dobija poseban impuls da bude razriješeno diplomatskim putem, odnosno pregovorima koji će uvažiti nesporne istorijske, geografske i ostale činjenice koje potvrđuju pripadnost Prevlake Boki Kotorskoj i Crnoj Gori;

o ovaj dokument predstavlja tek osnovu za rješenje niza konkretnih pitanja kroz dalji rad Konferencije.

DISKUSIJA je bila polemična i burna. Ipak, u sali i oko nje se osjećalo olakšanje. Koliko god neko lošim doživljavao prihvatanje mirovnog plana, to je bilo neuporedivo lakše nego da je trebalo raspravljati o njegovom odbijanju i suočavanju sa posljedicama koje bi odatle proistekle.

Pauze za konsultacije poslaničkih grupa, ipak, su bile učestale. U jednom od takvih trenutaka, dok sam bio sa poslanicima svoje, vladajuće partije, primio sam obavještenje da Slobodan Milošević hitno treba da se čuje sa mnom. Iako je bilo kasno, nisam se iznenadio, budući da smo imali običaj da se čujemo van ustaljenih šablona komunikacije.

Ipak, sadržaj našeg razgovora te večeri je bio potpuno neočekivan. Nakon nekoliko neobaveznih rečenica, saopštio mi je da je on promijenio stav u odnosu na predlog Lorda Karingtona i da će on sutra, na plenarnoj sjednici u Hagu, odbiti ponuđeni predlog. Savjetovao mi je da i ja uradim isto.

Kada sam se pribrao i shvatio šta mi govori, zatražio sam više detalja. Interesovalo me je šta se tako presudno, u međuvremenu, moglo dogoditi da se promijeni odluka za koju sam, još koliko prekjuče, bio ubjeđen da je promišljena, hrabra i jedino moguća. Bio sam uskraćen za odgovor. Pozivajući se na nesigurnost linije kojom smo komunicirali, Slobodan mi je rekao da ne treba da znam detalje, već samo odluku i da se prema tome ravnam.

ODGOVORIO sam da sve dok ne saznam razloge koji su njega naveli da promijeni stav koji je važio do sada, ne vidim nijednog razloga da ja mijenjam svoju odluku koja je nastala uvažavanjem realnih prilika, uključujući i one u kojima se on nalazi. Obavijestio sam ga da nije u pitanju moja pojedinačna odluka. Razgovor nije napredovao. On mi nije dao željeno objašnjenje, a ja sam ga uskratio za obećanje da ću, na neviđeno, prihvatiti njegove razloge. Obećao je da će mi sve reći kada budemo neposredno razgovarali, ali to nije moglo biti dovoljno.

Ipak, prihvatio sam jednu stvar. Rekao sam da ću o toku našeg razgovora upoznati poslanike moje partije. Reći ću im šta je od mene traženo, ali i da ja to ne mogu da prihvatim. Slobodan je ocijenio da je to fer pogodba, vjerovatno misleći da je među poslanicima moje partije njegova riječ sa većom težinom od moje. Djelimično je bio u pravu. Ali, samo djelimično. I to manjim dijelom.

Odmah poslije razgovora, obratio sam se poslaničkom klubu partije. Pauza skupštinskog zasjedanja, u kojoj smo raspravljali, protegla se u duboku noć. Tek manji broj poslanika je bio zbunjen do tačke da su htjeli da slijede nesporni autoritet Slobodana Miloševića. Ubjedljiva većina (još dovoljna za donošenje odluke) prihvatila je moje argumente. Ostao nam je drag Slobodan Milošević, ali su nam draži bili argumenti i činjenice.

Pukotina u klubu poslanika vladajuće partije nije mogla ostati sakrivena. Na nastavku sjednice Skupštine, pred očima neobavještene javnosti, desila se nagla promjena. Kritičari odluke vladajuće stranke izvršili su pregrupisavanje. Sada su se oni podijelili na one koji su oštro protiv i one koji su, ipak, za. To političko manevrisanje unijelo je dodatnu konfuziju. Zbrka je narastala kako smo ulazili u noć i sve više pričali o lokalnim temama. Sve su češći bili zahtjevi da se glasa o predlogu Predsjedništva Crne Gore. Bilo je nesumnjivo da će taj predlog proći. Ali, trebalo je pokazati već očitu razliku u vladajućoj partiji, kako bi se stekao politički kapital za neke druge prilike.

RUČAK KOD LORDA
LORD Karington je, negdje na samom početku Konferencije, priredio ručak za svoje visoke goste. Zvao se radni, ali je po svemu želio biti svečani. Odštampani meni - srebro i kristal - ešalon konobara koji kao nekom magijom, iz besprekorno bijelih rukavica, serviraju čuda. Čak su i mikrofoni i slušalice za simultani prevod bili sakriveni iza cvjetnih aranžmana.

Domaćin je kurtoazno ćaskao sa neposrednim susjedima, budući da je bilo rano za formalno obraćanje i razgovore. Odjednom, sa kraja stola se začula buka. Stjepan Mesić je uprao u neku vrstu verbalnog afekta. Odgovarao mu je, sličnim tonom Branko Kostić, potpredsjednik iz Crne Gore. Ali Mesića je to još više podsticalo. Bilo je tu svega. Priče sa punim ustima hrane, psovki i, konačno, prijetnja kako će upravo on (Mesić), vješati predsjednika Srbije na Terazijama u Beogradu.

Lord Karington nije mogao razumjeti o čemu se govori. Prevodioci su bili toliko konsternirani da su ćutali. Tada se, sa ljubaznijim osmjehom, okrenuo put mene i polušapatom me upitao:

- Da li se to oni svađaju?

- Bojim se da da - bio je moj odgovor.

- Nemoguće, tako lijepa gospoda... - rekao je sa perfektno odglumljenom nevjericom.

Ustao je, ležerno odložio salvetu i bez riječi izašao iz sale. Ručak je bio završen i prije stvarnog početka, uz diplomatski šamar koji je dugo bridio. Posebno zbog toga što on ovaj incident više nikada nije spomenuo.

(NASTAVLJA SE)