Panić kao mesija

Piše: Momir BULATOVIĆ

PROGLAŠELJEM Savezne Republike Jugoslavije tek je započet proces njenog konstituisanja. Prvi sljedeći korak bili su izbori za Vijeće građana Savezne skupštine. U Crnoj Gori je iznenađujuće mali procenat birača (56 odsto) učestvovao u njima, što je strane diplomate i medije navelo na niz špekulacija o tome da se ”hladi ovdašnji interes” za državno zajedništvo. Međutim, osnovni razlog je bio što se ovom prilikom nije ni o čemu bitnijem odlučivalo. Znalo se da će već za nekoliko mjeseci biti ponovno izjašnjavanje na istu temu. Nova Savezna skupština je trebalo da izabere predsjednika Republike i vladu. Ali, koga izabrati?
Po svemu bi bilo najlogičnije da smo se za ta visoka mjesta kandidovali Slobodan Milošević i ja, kao prve ličnosti partija koje su imale skupštinsku većinu dovoljnu za izbor i kao političari koji su, što je još važnije, vodili ovaj ”projekat” od samog početka. Lično sam bio spreman da stanem na čelo Savezne vlade i izrazio očekivanje da će Milošević (i formalno) preuzeti državno kormilo. LJegov odgovor je bio negativan. Ne zato, objašnjavao mi je, jer on to ne želi - štaviše, već što ne može. Tada SPS nije imala nijednu drugu politički istaknutu figuru koja bi sigurno mogla da pobijedi na predsjedničkim izborima, koji je trebalo da budu održani u Srbiji za nekoliko mjeseci. Ako (u tome smo se složili), neko drugi zauzme ovu najvažniju državnu poziciju, politički program koji smo usaglasili ne bi mogao biti realizovan. Moja je procjena bila da u Crnoj Gori takav problem ne postoji. Vjerovao sam da bi neko od prvih ljudi DPS, u svakom slučaju, pobijedio na predstojećim predsjedničkim izborima. Nezavisno od toga, s obzirom na Slobodanovu odluku, odustao sam od svoje federalne kandidature.
Crna Gora je, shodno postignutom sporazumu, trebalo da odredi kandidata za predsjednika SRJ. Ta dužnost jeste značajna, ali ima i dosta protokolarnih karakteristika. Zato za nju nije bilo nužno da je obavlja neko sa posebnim sposobnostima i izuzetnim ugledom. DPS je za prvog predsjednika SRJ predložio Svetozara Marovića, tadašnjeg generalnog sekretara Partije, odnosno ”broja tri” u funkcionerskoj nomenklaturi. Slobodan Milošević se dao u potragu za saveznim premijerom i - našao predsjednika države. Doslovno u pet do dvanaest, sav zadovoljan, obavijestio me je da je, posle dugog ubjeđivanja, akademik Dobrica Ćosić dao pristanak da se prihvati ove dužnosti. Iako je to bilo suprotno našem dogovoru, iskreno sam se obradovao. Dobricu Ćosića, do tada, nisam poznavao, al’ i sve što sam znao o njemu, govorilo je u prilog uvjerenju da je to odličan izbor. U to vrijeme gotovo da nije bilo nijednog drugog pojedinca koji je imao takav javni ugled i o kojem su visoko mišljenje imali pripadnici različitih političkih stranaka.
BuduĆi da smo već bili istakli našeg kandidata (istini za volju treba reći da je i sam Marović smatrao da je Ćosić najbolje moguće rješenje), malo smo se - tek reda radi, bunili u Skupštini, ali i podržali izbor Dobrice Ćosića.
Novi predsjednik je, odmah, započeo konsultacije oko mandatara Savezne vlade. Izričito sam tražio da to (shodno Ustavu) bude ličnost iz Crne Gore i predložio Radoja Kontića čovjeka sa velikim iskustvom i priličnim birokratskim znanjem (u pozitivnom smislu pojma).
Međutim, Slobodan Milošević je smislio ”genijalno rješenje”. Baš te riječi je upotrebio u telefonskom razgovoru kada me je, sav razdragan, obavijestio da ”ima čovjeka za saveznog premijera”, molio me da dođem što prije kod njega, jer ne smije da saopšti njegovo ime, čak ni preko ovih specijalnih telefonskih veza. Razumije se da sam odmah otišao u Beograd i, tada, prvi put čuo ime Milana Panića. Opisan mi je, maltene, kao sami Mesija, odnosno onaj koji može da nas spase najveće nevolje - negativnog odnosa koji SAD imaju prema našoj državi i, posebno, prema našim vlastima. Tražio sam više činjenica koje bi me uvjerile u tako velike nade. LJih, nažalost, nije bilo. Štaviše, ono malo što je o njemu bilo poznato govorilo je da je on daleko od mogućnosti da obavi tako značajan posao.
Nisam se složio. Podsjetio sam da Ustav ne dopušta da obje prve državne funkcije obavljaju predstavnici jedne republike. Dočekalo me ono ”po pravilu”. Norma, tvrdio je Milošević (i tu je bio u pravu), kaže da treba, a ne da uvijek mora tako da bude. Izuzetak koji on traži motivisan je ”izvanrednim” kandidatom kakvog Crna Gora, u ovom trenutku, svakako nema. Takvog, na našu sreću, zaista nismo imali.
Ali, o ovome više nismo odlučivali samo nas dvojica. Obavijestio sam predsjednika Ćosića da mi ne prihvatamo kršenje ustavnih principa, već na prvom koraku. Tražio sam da mandat za sastav vlade ne povjeri Milanu Paniću o kojem, vidjelo se i iz razgovora, ni on sam nije imao više saznanja, osim onoga što mu je rekao Milošević. Odluka je njegova, ali prije nego li je donese, treba da zna da ćemo, predlaganjem drugog kandidata, pojačati politički pritisak na njega i da ćemo, u slučaju kršenja ustavnih pravila, dići ”buku do neba”.
Zaista sam bio razočaran takvim nepoštovanjem dogovorenog. Posebno sam strepio od oduševljenja prema kandidatu o kome, uza sve napore i prikupljene informacije nisam pronašao nijedan razlog za entuzijazam. Zbog njega nije trebalo da budemo tako politički poniženi, jer, u krajnjem, stvar se svodila na to. Tim povodom smo održali sjednicu Glavnog odbora DPS, ponovili zahtjev da mandatar bude iz Crne Gore i javno predložili Mila Đukanovića ili Momira Bulatovića. Iskreno, tada smo već znali da će se Ćosić opredjeliti za Milana Panića, pa smo htjeli da mu otežamo posao predlažući dvojicu prvih crnogorskih političara. Zaključili smo, takođe, da ovo nije razlog za napuštanje zajedničke dražve (još je nismo čestito ni stvorili), ali i odgovorili da naši nastupi budu ”zategnuti do pucanja”, kako se slične situacije više ne bi ponavljale. Interni zaključak je bio da, bez obzira na sve, učestvujemo u Saveznoj vladi i damo joj šansu. Razumije se, to nije bilo napisano u veoma oštro intoniranom saopštenju sa sjednice.
Odigrana je, dakle, još jedna politička igra. Ovaj put na našu štetu, i mi smo morali dostojanstveno da je istrpimo. Referendum, koji je imao niz dobrih strana, pokazao je i jednu nepovoljnu za tadašnju crnogorsku vlast. Mi smo, naime, imali imperativni mandat da stvorimo zajedničku državu sa Srbijom, a ne da je razbijemo zbog bilo kojeg personalnog rješenja. To nismo znali samo mi, nego i naši partneri iz Srbije, usljed čega nisu pokazivali višak obzira prema našoj poziciji. Razmjenjali smo političke signale, i oni koji odlučuju su znali da ćemo, bez obzira na oštrinu javnih nastupa, na kraju biti kooperativni.
(NASTAVLJA SE)