Slobin adut – Kostić

Piše: Momir Bulatović
U OKVIRU jedinstvene izborne kampanje, posebnu pažnju je privlačio izbor prvog predsjednika Republike. Bilo je devet prihvaćenih predsjedničkih kandidata i većina je imala politički ugled i značaj. Među onima koji nisu spadali u tu kategoriju, isticao se samozvani **Kralj Crne Gore** Boro Miranović. On je bio bodibilder i statista u nekim istorijskim filmskim spektaklima. Nasuprot svojoj impozantnoj pojavi, imao je piskav, gotovo ženski glasić i, ne naročiti, nivo inteligencije. NJegova kampanja je izazivala urnebesnu zabavu u podgoričkim kafićima, a neke izborne poruke koje je lansirao, dugo su se prepričavale kao odlični vicevi. Imao je jedan veoma uspješan plakat. Na njemu su bile, jedna pored druge, njegova i moja slika. On istreniran, sa zategnutim svakim mišićem. Pored njega, ja sam izgledao jadnije nego inače, slikan kako izlazim iz mora, sa vidnim naslagama sala na stomaku. Poruka upućena biračima bila je da biraju kako žele da izgledaju.

U prvom krugu glasanja, dobio sam 43 odsto glasova. Drugi je bi Branko Kostić sa 24, treći Slavko Perović sa 18, a četvrti Novak Kilibarda sa devet odsto osvojenih glasova. Po zakonu, dvojica sa najviše glasova idu na ponovljeno glasanje.

Branko Kostić, bivši član Predsjedništva SFRJ i donedavni član Glavnog odbora DPS, bio je veoma neugodan politički konkurent. Da sam ja mogao da biram, on bi bio posljednji kojeg bih izabrao. Mnogi su, uz sve ostalo, smatrali da smo kandidati iste partije.

Poznato je da, u uslovima višepartizma, političke stranke ističu samo jednog kandidata, jer sve drugo znači rasipanje partijskih potencijala i glasova birača. Unutar DPS je vođena debata i predlagani su kandidati za predsjednika Republike. Moje ime je najčešće spominjano i Glavni odbor DPS je utvrdio i istakao moju kandidaturu. Branko Kostić je u tom postupku učestvovao i nije ga osporavao. Ipak, prihvatio je ponudu da bude kandidat za ovu dužnost koju su mu uputili Udruženje boraca 1991/92. god. i Srpska radikalna stranka Crne Gore. To je značilo da svjesno krši pravila partije i da je sam napustio DPS.

NAŠE sučeljavanje je bilo korektno, ali politički veoma teško. Mnogo poslova i dugo vremena smo radili zajedno, a razlike koje smo ispoljavali, nisu bile tako uočljive za najšire biračko tijelo. Uz to, osnova njegove kritike je bila moja odluka da prihvatim predlog lorda Karingtona na Konferenciji u Hagu. Javna diskusija o diplomatskim nijansama, čemu je on težio, nije mogla privući pažnju birača i štetila je obojici. Zato sam se udaljavao od te teme. Ne stoga što nisam bio u pravu (ta stvar je, inače, bila odavno gotova), nego što mi je trebalo neko atraktivnije, životnije područje. Ono koje će više motivisati građane da presude ko je od nas dvojice prihvatljiviji. U tim vodama on je vidno zaostajao.

Zvanična objava moje pobjede (63 naprema 37 odsto glasova) i proglašenje za prvog neposredno izabranog predsjednika Republike Crne Gore, zatekla me u Ženevi, na mirovnoj konferenciji. Vijest mi je saopštio i prvi čestitao lord Dejvid Oven. Naveče me je Slobodan Milošević pozvao u svoj hotelski apartman i natočio nam **blek lejbl**, izvanredan viski kojim smo se rado častili. Budući da je i sam nedavno dobio mandat predsjednika Republike, bio je dobro raspoložen i pun zajedničkih planova.

Saslušao sam ga i povrativši ozbiljan izgled, pružio mu ruku i rekao: **Ovo je pružena ruka prave saradnje predsjednika Crne Gore i Srbije. Znam da je Tvoj kandidat bio Branko Kostić. U Tvom kabinetu je bio njegov beogradski izborni štab. Tvoj čovjek od povjerenja Mihalj Kertes, specijalnim avionom je donosio podatke kojim sam trebalo biti kompromitovan u TV duelu. Sve to sam znao odavno, a nisam rekao nijednu javnu riječ. Ja se, čak ne ljutim na Tebe. Razumijem da bi Ti više odgovarao Kostić, jer bi Te slušao i stvarao manje problema od onih koje sam Ti ja dosada napravio i na koje, zasigurno, možeš računati i u budućnosti. Ti si izabrao Kostića, a narod Crne Gore mene. Ja sam crnogorski predsjednik i nemam veće želje, nego da ostvarim najbližu i najiskreniju saradnju sa Srbijom. Ako tako misliš i Ti, rukujmo se, zaboravimo šta je bilo i radimo svoj posao!**

NIJE se dao. Branio se bujicom riječi. Nemoguće je da sam nasjeo takvim dezinformacijama. Pogrešni su mi podaci i zlonamjerni izvori. NJemu nikad ne bi palo na pamet da uradi tako nešto, bilo kome, a posebno meni kojeg cijeni, podržava i voli... Utom je zazvonio telefon. Bila je to njegova supruga, koja je, saznavši da sam tu u gostima, htjela neposredno da mi čestita na izboru. U trećoj rečenici mi je kazala da je stalno govorila Slobodanu da ne treba da podržava Branka Kostića, a on nije htio da je posluša. Slobodan je sve to čuo, ali to nije ni najmanje promijenilo njegovu prethodnu priču. Da bih je zaustavio, podigao sam čašu i rekao: **E, hajde sve da zaboravimo...** I zaboravili smo, za dugi niz godina.

Inače, cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem. Svaki takav postupak, objektivno bi značio udaljavanje Crne Gore od Srbije. A sve što osjećam, znam i mislim, u političkom i svakom drugom pogledu, govori mi da je to pogrešan put. Crna Gora nema većeg prijatelja i zaštitnika od Srbije. Vjerujem da važi i obrnuto. To držim za istinu, nezavisno od trenutnog stanja političkih odnosa snaga između ove dvije države, ili unutar njih samih. Stoga je prva dužnost predsjednika Crne Gore, da u predsjedniku Srbije ima najbližeg saradnika i, ako je moguće, pravog prijatelja. Lični odnos može biti važan, ali presudno je što to mora biti prvi nalog povjerenog im posla. Ovoga sam se uvijek držao, čak i kada je izgledalo da druga strana trenutno zanemaruje ovu istinu.

Sve u svemu, pred Slobodanom Miloševićem i Momirom Bulatovićem su bile godine pune iskušenja, u kojima je međusobna saradnja bila imperativ ne samo ostanka na vlasti, nego i očuvanja zajedničke države i spriječavanja većih narodnih patnji.

**MOMIR HAŠKI**
JAVNO sam napadnut za nešto što nisam skrivio, posebno ne učešćem na Konferenciji u Hagu. Prozvali su me **Momir haški** uz omalovažavajuću intonaciju. Novine su objavile tekstove kako sam izdao srpstvo i Srbiju i kako sam, na mala vrata, htio da ostvarim nezavisnost Crne Gore. Zaboravljeno je da je Skupština Crne Gore, upravo na predlog Predjsedništva, još 8. oktobra donijela odluku da će konačnu riječ o državnom statusu Crne Gore dati građani, neposrednim odlučivanjem na referendumu.
(NASTAVLJA SE)