Mata Hari u šlafroku

BILO je veče, bio sam umoran, oko mene su bili sve provjereni prijatelji, smatrao sam da se moj plan dobro odvija i - odlučio sam da ga pred njima prvi put saopštim. Da li sam pogriješio? Mislim da nisam. Samo sam saznao ono što se krilo od mene. A, nevolje ovakve vrste je bolje otkriti što je prije moguće.
“Milice, to je samo koristan međupotez. Bolje rečeno varka. Prebacujem težište na druge institucije. Širim priču i uključujem sve veći broj ljudi. Milo i njegova tajna policija moraju da ‘obrade’ svakoga kome se obratim i, dodatno, dužni su da provjere da li negdje ima pukotine u tim lopovskim sistemima. S druge strane, pokazujem javnu distancu od svih zloupotreba i kriminala. Kada oni brane te institucije i pojedince, građani će znati da mi sa njima, takvima kakvi su, nemamo neposredne veze. Namjerno ulazim u okršaj koji ću izgubiti. Tu vezujem sve njihove snage, pa neće imati ni ljudi, ni novca, ni vremena da nastave da vršljaju po kadrovima DPS. Mi imamo većinu u Glavnom odboru, a ko ima partiju, ima i vrhovnu državnu vlast.”
Svi su se saglasili da je to dobra strategija. Milica je rekla da sad konačno shvata šta ja to radim. A, ja sam, na svoje neizmjerno zgražanje, prvi put vidio da preda mnom stoji “Mata Hari u šlafroku”. Nikada više, poslije te večeri, nije nazvala ni dobar dan, a kamoli ponovo navratila u staro društvo. Priključila se Milu i Svetozaru i počeli su da “obrađuju” članove Glavnog odbora. Svi važniji funkcioneri DPS stavljeni su na rasprodaju.

TRANSFER 100.000 DEM

GODINAMA poslije ovog događaja, u Beogradu i u vremenu kada se više nisam bavio politikom, sreo sam čovjeka koji je želio da se upoznamo, kako bi mi se duboko izvinio. Uvjerio me je (do najsitnijih detalja) da je nekada radio poslove koji su podrazumijevali i isplatu “preletača”, to jest onih koji su promijenili svoja politička uvjerenja i podržali Mila Đukanovića. Precizno je naveo šta je sve dobila Milica Pejanović-Đurišić, a to je bilo toliko mizerno, da cifru moram (iz poštovanja prema sebi) prećutati čak i u ovim “Pravilima ćutanja”.
Inače, prosječno obećanje “po glavi” je bilo oko sto hiljada DEM. To je bila javna tajna, jer je takvo nešto bilo nemoguće sakriti. U jeku ove “kupovine”, nazvao me Slobodan Milošević, potvrdio mi da i on zna detalje ovih transfera i, dosta uznemireno - sluteći sve posljedice, predložio mi da postupim na isti način. Ponudi duplo više, snaći ćemo se za pare, bila je njegova poruka. “Hvala ti na brizi i ponudi za pomoć, odgovorio sam osjećajući stid zbog teme na koju trošimo riječi. Ali, ja ne kupujem ljude. U to ne vjerujem i, sve da imam tolike pare, nikad ne bih podmićivao svoje dojučerašnje drugove.”
Razumije se da ni Milovi emisari nisu isplaćivali obećani iznos. U prosjeku, radilo se o deset puta manjoj cifri. Pored toga, neko je dobio stan, a drugi unapređenje u službi. Došlo je do naglog pada cijene izdaje. Ponuda je nadmašivala tražnju. Vremenom, većina “kupljenih ljudi” je povučena sa prvih političkih linija DPS. Da li je u pitanju bio naknadni prigovor savjesti, uklanjanje nezgodnih svjedoka, ili nešto treće, to više nikome nije bilo važno.

AUT IZ - PARTIJE

U FORMALNOM smislu, sve je riješeno 11. jula 1997. god. na 17. sjednici Glavnog odbora. Na tom skupu, ubjedljiva većina članova ovog organa DPS, donijela je odluku da se iz Partije isključi njen predsjednik - Momir Bulatović. Nisu imali pravne moći da me smijene, pa su me izbacili iz Partije. Kao grijeh je navedeno da nisam uspio da ostvarim jedinstvo unutar DPS (kriv sam bio zbog ponašanja Đukanovića i Marovića) i što imam blisku vezu sa Slobodanom Miloševićem (za njegov izbor za predsjednika SRJ glasali su poslanici DPS, u skladu sa partijskom direktivom “nove” DPS).
Za vršioca dužnosti predsjednika DPS, određena je Milica Pejanović-Đurišić, a kao kandidat za predsjednika države Milo Đukanović. Istina, u postupku predlaganja kandidata unutar Demokratske partije socijalista, on je imao duplo manje predloga od Momira Bulatovića. (Bio sam predložen više puta od svih drugih kandidat zajedno.) Ali, gospodin Bulatović, već nije bio član te partije, pa to više nije bilo značajno.
Comedia non e stata finita. (Komedija nije bila završena.) Ako svi stanu na jednu stranu, čamac se opasno zaljulja. Posebno, kada se radi o četvrtini biračkog tijela. Da bi se ovo dopunski utvrdilo, pobrinula se Maraševa tajna policija. Smišljen je, doslovno zločinački plan, koji se sastojao u proturanju glasina da će, u slučaju pobjede Momira Bulatovića, u Crnu Goru doći “Miloševićevi četnici” da ubijaju i kolju. Da bi se svemu dala potrebna uvjerljivost, formirali su nekoliko grupa sa naoružanim i bradatim članovima, koje su se pojavljivale po obodima muslimanskih i albanskih sela na sjeveru Crne Gore. Ti statisti su se, zatim, “u paničnom strahu” povlačili pred “Milovom policijom” čime je stavljan pečat na ovu sramnu predstavu. Glasovi su bili osigurani, ali je cijena bila duboko remećenje postojećih (relativno skladnih) međunacionalnih odnosa.

KAO VREME
REZOLUCIJE

TAKO je Milo Đukanović, sa muslimanima i Albancima u prvim redovima, počeo da brani Crnu Goru od Momira Bulatovića. Pridružili su im se i “stopostotni” Crnogorci, stvarajući atmosferu neposredne invazije iz Srbije. Sinhronizovanom akcijom nepoznatih lica iz Službe državne bezbjednosti, sva Crna Gora - putevi, gradske fasade... - ispisana je pogrdnim porukama na moj račun. Mnoge od tih vulgarnosti i danas krase “evropsko lice” Crne Gore. Moj najveći problem, u odnosu na te poruke, bio je kako da objasnim svojoj djeci čime sam zaslužio toliku količinu gadosti.
Na taj način se pokazala izborna strategija Đukanovićevog tima. Izmisli se opasnost po državu Crnu Goru i pripadnike njenih nacionalnih manjina. Na toj osnovi, u borbi sa nepostojećim protivnikom, traži se mobilizacija ukupnih nacionalnih snaga. Kada su tako krupne stvari dovedene u pitanje, u drugi plan dolazi priča o kriminalu, nezakonito stečenim bogatstvima, korupciji i privilegijama. Gotovo identično kao i nepunu godinu ranije, na republičkim parlamentarnim izborima. Samo onda je predmet odbrane bila Jugoslavija, a sada “Milo brani Montenegro”.
Ono što se pokazalo djelotvornim u “obrađivanju” kadrova vladajuće partije, nastavljeno je prema svim uglednim, uticajnim i značajnijim pojedincima. Izgledalo je da je policija (javna i tajna) zavirila u svaki dom, pretresala svačiju karijeru i pročačkala i najmanju pukotinu. LJudi su, doslovno, zaspivali sa jednim uvjerenjem, a budili se kao “reformisti” i “borci za uspravnu i dostojanstvenu Crnu Goru”. Tako nagle i velike promjene predstavljale su povod za mnogobrojne svađe, sumnjičenja i uvrede. U mnogim porodicama su prestali da govore jedni sa drugima, oštro se i ljuto podijelili na pristalice i protivnike i svu pažnju usredsredili ka potezima “druge strane”. Situacija je, po mnogo čemu, podsjećala na opise koje sam čuo u vezi Rezolucije informbiroa iz 1948. godine i njenog odraza u Crnoj Gori. Gledajući ovaj haos, mogao sam naslutiti koliki je bio ondašnji pakao.

KOLIKO KOŠTA SLIKANJE

JAVIO se Milan Panić, bivši jugoslovenski premijer i kalifornijski biznismen. Mi smo sa njim zadržali korektne odnose i on je želeo da to traje. Obavijestio nas je da se, za nekoliko dana, održava neki humanitarni prijem kojem će prisustvovati i predsjednik SAD Vilijem Klinton. Za mene je obezbijedio ulaznicu i priliku da se slikam sa njim. Jedna slika u takvim prilikama naplaćuje se oko pet stotina US dolara. Sugerisao je da odmah sjednem u avion, da se ne obazirem na protokolarna pitanja (jer je sve nezvanično), ali da svakako dođem. Slika sa Klintonom, bila je njegova završna poruka, jako će mi dobro doći u daljoj političkoj karijeri.
Odlučio sam da, umjesto mene, otputuje Milo Đukanović. Ja nisam ni mogao (zbog posjete Velikoj Britaniji), niti htio da se, nakon dvodnevnog lomatanja avionima do Kalifornije, domognem slike koja bi služila za “lažno predstavljanje”. Milu to nije bio nikakav problem. Vratio se sa dvije fotografije (cirka hiljadu dolara koje nije častio Milan Panić) i političkim objašnjenjem da je u pitanju bila “kratka radna konsultacija sa predsjednikom Klintonom”. U stvari, bio je u dugačkom špaliru pored kojeg je Klinton prošao rukujući se sa svima koji su platili za tu uslugu. Opozicija i dio javnosti su naslutili da je u pitanju neka prevara i podigla se velika prašina. Onda sam i ja ustao u odbranu svog premijera. Učestvovao sam u širenju laži, potvrđujući priču Mila Đukanovića. Međutim, ova slika je imala posebno važno mjesto u izbornoj kampanji jedinstvenog DPS, krajem te iste godine. Prikazivana je u sklopu dužeg propagandnog filma i svuda je, ali baš na svakom mjestu, bila tačka koja je izazivala gromke aplauze.
(NASTAVLJA SE)