Premijerov moćni brat

Piše: Momir Bulatović
STALNO sam od Đukanovića tražio da prekine sa švercom cigaretama, a on me uvjeravao da vrši pripreme, da još nije vrijeme, jer će sankcije zvanično biti ukinute tek nakon izbora u BiH, da će to završiti **za dvadeset četiri sata** i slično. Naravno da nisam vjerovao, ali šta mi je drago ostalo osim nade da ću imati dovoljno snage da ga pritisnem da to uradi prije izbora. NJegov uticaj u organima Partije nije bio posebno jak. Postojalo je i nekoliko jezgara unutar DPS koja su bila izrazito nenaklonjena prema njegovom djelovanju (naročito, uticajni podgorički lobi) i koja sam ja zaustavljao da ne uđu u otvoreni sukob sa premijerom. Ni njegova tadašnja slika u javnosti nije bila pozitivna. Sve glasnije mu se zamjerala veza sa biznismenima kojima je jedina kvalifikacija bila prijateljstvo sa predsjednikom Vlade. Mnogo se prigovaralo i zbog ponašanja njegovog mlađeg brata Aleksandra, poznatijeg kao ekskluzivnog snabdijevača gorivom italijanskih švercerskih glisera. Sve ga je to činilo politički ranjivim. Da nije, kasnije, obezbedio zaštitu iz inostranstva, ne bi se mogao nositi ni u jednom ozbiljnijem domaćem političkom obračunu. Ali, to se desilo kasnije i drugim povodom.
Aco je bio toliko moćan da su zbog njega smijenjeni ministar policije i šef državne bezbjednosti. Ovo tada ne bi bilo moguće uraditi bez moje saglasnosti, iako je ova odluka, formalno, isključivo pravo premijera. Saglasio sam se iz sasvim različitih razloga od onih koji su naveli Mila da zatraži njihovu smjenu.

NIŠTA NAPISMENO
PRVI grijeh koji sam uknjižio na račun ministra Pejakovića i pomoćnika Bojovića vezan je uz incident koji se desio na jesen 1994. godine. Rani snijeg je zarobio osam cisterni sa gorivom koje je, sporednim seoskim putevima, trebalo da budu prošvercovane u Hercegovinu. U to vrijeme je bila na snazi odluka da se prekidaju kontakti i saradnja sa rukovodstvom Republike Srpske. Usljed toga, došlo je do velikog rasta cijena na crnom tržištu, a time se ukazala mogućnost ekstra zarade. Granične jedinice Vojske Jugoslavije su zaplijenile napuštene cisterne i o tome sam pismeno obaviješten. Crnogorska policija se pravila da o svemu ništa ne zna. Pozvao sam ovu dvojicu funkcionera i tražio da mi kažu šta znaju o ovom slučaju. Inače, za obojicu je važilo uvjerenje da su **moji** ljudi, što oni sami nisu skrivali. Rekli su mi da iza cijelog tog posla stoji Aco Đukanović, premijerov mlađi brat. Tražio sam da mi to napišu u zvaničnoj informaciji. Taj dokaz mi je bio potreban i koristan. Rekli su da ne mogu to da urade. U sukobu između predsjednika i premijera, kojeg su se pribojavali i za koji su htjeli da bude izbjegnut, njih dvojica bi bili žrtveni jarci. Kleli su mi se na vjernost, ali nije bilo načina da ih ubijedim da informaciju koju su mi saopštili napišu i potpišu.
Drugi krunski grijeh, nakon kojeg su smijenjeni, vezan je uz drogu. Tražio sam da naprave plan najodlučnije borbe protiv sve veće količine droga i sve brojnijih rasturača koji truju naše mlade ljude. U Crnoj Gori se zna ko šta ima za ručak, pa ne prihvatam neuspjeh na ovom planu. Dao sam im mjesec dana da kažu šta im treba da bi uspjeli u ovom poslu. Koliko treba ljudi, novca i opreme i, posebno sam naglasio, koja zakonska ovlaštenja treba dati novoformiranim specijalnim timovima. Inače, i dan-danas mislim da bi svega desetak poštenih i odlučnih policajaca, uz potrebna zakonska prilagođavanja, veoma brzo prekinuli glavne kanale rasturanja droge i pohapsili lokalne **kraljeve kokaina**.
Ali, ni od ovoga nije bilo ništa. Vrijeme je prolazilo, a oni nisu imali spreman plan. Opet sam ih prizvao sebi i pitao šta sad ne valja. Rekli su mi da su im ruke vezane. Svi tragovi koje imaju vode prema Acu Đukanoviću, a oni ne mogu da se umiješaju, a da ne naljute predsjednika Vlade. Nije bilo druge nego da budu smijenjeni. Preciznije rečeno, oni su već sami sebe smijenili kada su odlučili da ne rade svoj posao.

UVERLJIVE LAŽI
ODLUČIO sam da o ovome raspravim direktno sa Milom Đukanovićem. Povod je bio obračun u kojem je učestvovao Aco sa svojim ljudima i ekipa na čelu sa jednim beogradskim žestokim momkom. U hotelu **Plaža** u Herceg Novom su povađeni pištolji, pucalo se, ali nije bilo žrtava. Policija je napravila detaljan izvještaj i ništa dalje nije preduzela. Pitao sam Mila šta to radi njegov brat i šta on misli da preduzme? Potpuno neočekivano, rekao mi je da ja ne znam ni dio onoga što radi njegov brat. Nije bilo potrebno da ja potegnem nijednu optužbu. Sve ih je izgovorio sam Milo. U jednom trenutku su mu zacaklile oči, dok je opisivao koliko on i njegovi roditelji pate zbog cjelokupnog Acovog ponašanja. On me, ipak, moli da ga razumijem. Brat je brat, i njemu treba malo više vremena da stvari vezane uz njega dovede u neki red.
Sve sam mu povjerovao i prihvatio što je tražio od mene. Obavezao sam se na nečinjenje u jednom vremenu, kako bismo dali šansu čovjeku da se vrati u normalu. Zakleo bih se da je, tada, Milo govorio punu istinu i samo istinu. Tek kasnije sam vidio da on ima upravo natprirodnu sposobnost da najuverljivije govori onda kada ne priča istinu. Ni kod koga nisam pronašao (a, upoznao sam veliki broj ljudi) ni djelić takve sposobnosti. Ova njegova odlika je, po svoj prilici, bila presudna za njegovu dugu i, u osnovi, uspješnu političku karijeru. Zaista, teško da se može zamisliti neka druga profesija (pored politike) u kojoj ovakva sposobnost obmanjivanja može da bude korisnije upotrebljena.

GARANT NEVINOSTI
NA mjesta smijenjenih prvih ljudi policije došla su, opet, dvojica **mojih** ljudi. Ministar je postao Filip Vujanović, čovjek kojeg sam ja izabrao. NJega sam, inače, i uveo u politiku, jer sam se uvjerio da je dobar advokat, a povezivale su nas i neke porodične preporuke. Vjerovao sam da je privržen zakonu i da će imati snage da se izbori za njegovu primjenu u ovoj važnoj državnoj službi. Da sam se prevario postalo mi je jasno, tek kada je bilo prekasno. Milo je za šefa SDB predložio Vukašina Maraša, tada sekretara Auto-moto saveza Jugoslavije. Inače, njih dvojicu sam ja upoznao, a nisam ni primijetio kao su se naglo zbližili.
Marašu je prijetilo hapšenje zbog privrednog kriminala. Policija je u njegovoj firmi u Beogradu, u kutijama za cipele, pronašla šest i po miliona njemačkih maraka koje nije pratila nikakva dokumentacija. Milo je garantovao njegovu nevinost i tvrdio da će ga ovo imenovanje spasti nepravednog lišavanja slobode. Pristao sam iz naivnog uvjerenja da, kad već ima tolike pare, neće pokazati lakomost ka skromnim državnim fondovima namjenjenim ovoj službi. Naravno da moje razmišljanje nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Pokajnički priznajem grešku i izjavljujem da nikad nisam uspio da razumijem mentalitet takvih osoba, iako sam to bio dužan da uradim.
Ova policijsko-kadrovska ekskurzija imala je za cilj da opiše odnose koji su vladali u susret izborima. U pitanju šverca i, posebno, uključenosti policijskih funckonera u njega, nisam uspio da uradim ništa. Nije prekinuta nijedna pojava zbog koje smo zasluživali da izgubimo vlast. Nemajući drugih mogućnosti, donio sam odluku da na ovim izborima ne učestvujem. Imao sam svako opravdanje za nju, od suštinskog (zaista nisam želio da stojim među onima kojima skandiraju da su lopovi), do formalnog. Kao predsjednik Republike mogao sam da pozvati na stranačku neangažovanost. Uistinu, ovo nisu bili moji izbori. Predsjednički je trebalo da budu održani naredne godine i na njima sam morao položiti račune za svoj rad. Na ovim bih morao da odgovaram za tuđe djelovanje, čak i ono sa kojim se nisam slagao.

KRAJ KARIJERE
...KRAJ moje političke karijere se vrtoglavo primicao. To nije bilo teško dokučiti. Ipak, nisam se ni dvoumio, ni kajao. Konačno, ništa ne traje vječno. Amerikanci patriotizam svrstavaju među svoje osnovne životne vrijednosti. Protiv tuđeg se često bore, ali ne mogu, a da ne cijene ovakve protivnike. Imao sam utisak da se, uz takve misli, rastajem sa svojim sagovornicima. Uostalom, sami su Amerikanci smislili izreku: **Ima samo jedna gora stvar od toga da se bude američki neprijatelj. To je da se bude američki prijatelj**. Ili, u prevodu, neprijatelja treba na razne načine navoditi da postupi u skladu sa njihovim interesima. Prijatelji to moraju da rade uvijek i svakim povodom.

DALJE OD SLOBE
... U CRNOJ Gori, moji drugari - potpredsjednici DPS, shvatili su da je **Milošević pušten niz vodu**. U skladu sa sojim moralnim i političkim uvjerenjima, odmah su odlučili da se udalje do njega. Zašto bismo i mi stradali, pitali su me bez imalo griže savjesti, kad smo tek nedavno dobili nove četvorogodišnje mandate? Istina, vlast smo osvojili na jedvite jade i nakon mnogo peripetija, ali upravo na jednom tvrdom jugoslovenskom programu, na odbrani državnog zajedništva sa Srbijom i preuzetoj obavezi da jačamo federaciju. To su i sami uočavali kao problem, ali ne u smislu da promijene svoju odluku, već da je oprezno, korak po korak, ostvare. Tako su ljuti crnogorski miloševićevci postali još ljući antimiloševićevci.
(NASTAVLJA SE)