Mediji iza Mila

Piše: Momir Bulatović
CRNOGORSKA opoziciona scena je doživela bitnu novinu. U koaliciji **Narodna sloga** udružile su se dvije značajne, a dugo rivalske partije. Narodna stranka i Liberalni savez, stavili su na stranu svoje razlike i tražili povjerenje birača optužujući vlast za bogaćenje preko noći, iznošenje para **u džakovima** iz zemlje, rječju za lopovluk sa jedne i narastujuću bijedu, s druge strane. Na njihovom prvom skupu u Nikšiću bilo je skoro deset hiljada ljudi, a skandiranje **Lopovi, lopovi...** bilo je zastrašujuće. Da su nastavili sa kampanjom zasnovanom na socijalnim pitanjima i optužbama za kriminal, vjerovatno da DPS-u ne bi bilo spasa. Međutim, napravili su presudnu grešku.
Pod uticajem Liberalnog saveza, ušli su u raspravu o državnom pitanju. Narodnjaci su SR Jugoslaviju proglasili **straćarom koju treba srušiti**, a liberali se ponovo založili za samostalnu Crnu Goru. Time su zbunili birače koji su ih slijedili zbog socijalno-ekonomskih pitanja. Podrška im je opadala kako su se udaljavali od ove teme i sve više polemisali sa vladajućom strankom kao čvrstim braniocem Jugoslavija.

VREME PROMENA

NJIHOVE šanse na uspeh su bile bitno smanjene i odlukom muslimana i Albanaca iz Crne Gore da im ne daju svoje glasove. U prethodnim analizama koje su rađene u DPS, takva mogućnost se predstavljala kao realna. Budući da se radilo o velikom procentu takvih glasova (preko 24 odsto) napravljen je zakonski manevar kojim se to destimuliše. Crna Gora je podijeljena na četrnaest izbornih jedinica (Prije i poslije ovih izbora, bila je samo jedna izborna jedinica). Ovo je proklamovano kao demokratko sredstvo kojim se manjinama garantuje ulazak u Skupštinu. U stvari je objezbjeđivalo značajnu startnu prednost vladajućoj partiji. **Narodna sloga** je, vjerovatno računajući na njihove glasove, pokrenula pitanje kraja Jugoslavije, ali time nisu ništa dobili, a mnogo su izgubili. Isto tako, nisu uspjeli da promjene odluke o broju izbornih jedinica, protiv koje su se žestoko bunili, najavljivali mitinge i demonstracije.
No, bez obzira na sve, opozicija je bila izuzetno jaka, narod nezadovoljan i željan promjena, a mi u DPS već dobro udaljeni jedni od drugih. Posebno na samom vrhu stranke.
Kada su čuli za moju odluku da neposredno ne učestvujem u izbornoj kampanji, troje potpredsednika DPS je obuzela panika. Posebno Mila Đukanovića. Vidno nervozan, predstavljao mi je svoje viđenje kako će se stvari razvijati ako ne promijenim odluku. Javno će se vidjeti naše neslaganje i znaće se zbog čega ono postoji. Opozicija će nas rastrgnuti u kampanji i pobijediće na izborima. Vlada i on lično, zbog poslova u vremenu sankcija, biće uhapšeni i osuđeni. Na predsjedničkim izborima ja neću imati nikakvu šansu, jer je sva vlast u rukama vlade, a vlada će biti u rukama naših protivnika. Zato, zaključio je, na ovim izborima moramo da pobijedimo, ne da bismo ostali na vlasti, nego na slobodi. Dao je svečano obećanje da će poslije izbora, kada zajednički pobijedimo, ispraviti sve na čemu, s pravom, insistiram. Drugo dvoje potpredsjednika ga je odlučno podržalo. S tim što je Milica Pejanović-Đurišić insistirala da ispuni dato obećanje o promjenama u sastavu i ponašanju njegove vlade.

ZVIŽDUCI ĐUKANOVIĆU

BILI su me ubijedili samo jednim dijelom. Promijenio sam odluku tek kada je opoziciona **Narodna sloga** objavila svoj antijugoslovenski program. Za Jugoslaviju sam se uvijek zalagao i njena odbrana mi je stalno izazivala puni politički angažman. S druge strane, kada je ovo pitanje u prvom planu, manje su šanse da me tekuća politika navede da pravdam ono što se, ni na koji način, pravdati nije moglo.
Kampanju smo odradili u prividnom jedinstvu i skladu. NJega je narušavalo sve veće isticanje unutrašnjih liderskih ambicija. Naime, na samom početku promocija partije, na spominjanje imena Mila Đukanovića, odjekivali su silni zvižduci. Dakle, među našim simpatizerima i biračima. Da bi se to prekrilo, Vukašin Maraš je od ljudi iz SDB formirao grupu (na početku ih je bilo tridesetak, da bi kasnije bila mnogo brojnija) za zadatkom da nose Milove slike i skandiraju njegovo ime kako bi prekrili moguće zvižduke. Kasnije je i Svetozar Marović organizovao neke svoje Budvane da mu nose sliku i izvikuju ime. Valjda je mislio da se time mjeri popularnost, a ako je tako, nek košta šta košta. Tim je povodom, među nama, bljesnulo par varnica. Ja sam to smatrao idiotizmom i nisam dozvoljavao da se neka grupa organizuje i sa mojim slikama. Ipak, nije bilo ozbiljnih nesporazuma. Postojeći su, nije u to bilo nikakve sumnje, bilo dovoljno teški, da za nove više nije bilo mjesta.
Izborna lista pod nazivom **Demokratska partija socijalista Crne Gore - Momir Bulatović** osvojila je 45 mandata, a opoziciona **Narodna sloga** svega 19. Budući da je biran 71 poslanik, stekli smo pravo da formiramo vladu.
Prvi dio našeg dovogora bio je ispunjen. Na redu je bio Milo Đukanović i njegovo **tvrdo** obećanje.

NERAVNOPRAVNI USLOVI

KAMPANJA je bila izuzetno oštra. Kolone pristalica jednog i drugog kandidata bile su velike, bučne i emotivne. Nakon nekoliko incidenata, stvoren je naboj koji je prijetio da se pretvori u pravu eksploziju. Državni mediji su (kasnije je precizno izračunato) pet puta više prostora posvetili Đukanoviću, nego Bulatoviću. Nezavisni, koi nisu morali da budu (ni ovako pravedni), okivali su ga u zvijezde i zato dobijali visoke novčane nadoknade. Svi državni organi, na čelu sa policijom, stavljeni su u izbornu podršku Đukanoviću. Svako za koga se znalo da podržava mene i moj politički program, bio je udaljen sa posla.
Bili su veoma rijetki poslovni ljudi koji su smjeli da pomognu mojoj kampanji. Ako bi se neko, ipak, usudio da to uradi, odmah su na vrata njegove firme stizali inspektori iz privrednog kriminala i blokirali mu firmu. Novac koji je bio neophodan, dobili smo jednim dijelom od Socijalističke partije Srbije, a većim od nekoliko moćnih firmi iz Srbije. No, radilo se o skromnim sredstvima. Najveći dio poslova ljudi su obavljali na dobrovoljnoj bazi, a vrlo se štedilo na plaćanju oglasa u medijima. Osim novca, iz Srbije nisam dobio nikakvu drugu konkretnu podršku. Mislim na pomoć državnih organa, koji su mogli potvrditi neke moje izjave, ili koji bi mi sami dali dokaze i materijale za političko djelovanje. U zvaničnom Beogradu je prevladao stav da se čuvaju odnosi sa Crnom Gorom, jer su oni važniji od simpatija prema jednom kandidatu. Srbija će morati sarađivati sa pobjednikom, a ko će to biti, odlučuju građani Crne Gore. Za takav stav sam znao i mislio sam da je ispravan. Ko ne može da pomogne sebi, sjetio sam se stare istine, uzalud traži da drugi to učine.
Rječju, uslovi za izbore su bili krajnje neravnopravni. To je, makar jednim dijelom, morala priznati i Posmatračka misija OEBS-a, posebno pozvana da nadgleda izborni proces. Moja strana ih je uredno snabdijevala podacima, dokazima i činjenicama. Neki propusti su se mogli vidjeti i iz aviona, ali su oni ocijenili da sve uočene nepravilnosti nisu takvog značaja da bi mogle uticati na slobodno izražavanje volje birača i demokratski karakter izbora. To je bio jasan znak da im objektivnost i nepristrasnost, kao zadaci, nisu bili na prvom mjestu.


POSLE DEJTONA
POSLIJE Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosi Savezne Republike Jugoslavije i SAD su ušli u novu, pozitivnu fazu. To se posebno odnosilo na američki tretman Slobodana Miloševića, kome su se pripisivale ključne zasluge za postizanje mira. Interesi naše dvije države, u pogledu Bosne i Hercegovine definisani sporazumom koji je prekinuo rat, bili su veoma bliski. Bilo je posebno važno da se ostvari puna saradnja, budući da se američka strana, koja se spremala da pošalje svoje značajne vojne snage u cilju očuvanja mira, izrazito bojala brojnih mudžahedina koji su se utopili u armiju bosanskih muslimana.
U tom cilju je CIA ustanovila blisku vezu sa Službom državne bezbjednosti Srbije koja je raspolagala obimnom i preciznom dokumentacijom o ovim ekstremistima i fanaticima koji posebno uživaju da ubijaju američke vojnike. Priznanje da je, zaslugom srpskih bezbjednjaka, spaseno mnogo američkih života, izrekao je sam šef CIA, gospodin DŽon Dojč za vrijeme svoje (supertajne) posjete Beogradu. Kao posljedica toga, došlo je do naglog rasta uticaja i moći, ionako moćnog Jovice Stanišića, tada prvog čovjeka srbijanske Službe bezbjednosti. Kasniji događaji su pokazali da je nekome to izrazito smetalo.
(NASTAVLJA SE)