Voker preti bombama

27. 02. 2004. u 00:00

Predstavnici OVK zvanično izjavljuju da ne prihvataju autonomiju i da se bore **za oslobađanje svih albanskih zemalja**.

Piše: Đorđe Jevtić
NAKON razgovora sa Olbrajtovom albanska delegacija je postala kooperativnija. Istovremeno je plasirana i informacija da se strani predstavnici na Kosovu i Metohiji već pakuju da napuste ovo područje nezavisno od toga da li će SRJ biti bombardovana ili ne. Navodilo se da su se sve strane diplomate u Prištini sastale da razmotre planove evakuacije. Zvanično je potvrđeno da ti planovi već mesecima postoje ali je demantovano da se sprema evakuacija. No, bez obzira na to, ta vest Rojtersa je trebalo da doprinese dramatici i izvrši pritisak u Rambujeu. Sem ove, indikativna je bila i vest da se Vilijam Voker u Lapaštici sastao sa “komandantima OVK” da razgovara o tome da li će oni predati oružje ako se o tome postigne dogovor u Rambujeu i dođu NATO trupe koje će preuzeti sprovođenje mira. Voker ih je ohrabrio da će prisustvo NATO trupa biti “apsolutno neophodno” za uspeh sporazuma a da će srpske snage biti bombardovane ukoliko Milošević ne prihvati sporazum. Komandant Remi je odbio predlog za razoružanje OVK, bez obzira na ishod dogovora, a i jedan od portparola OVK Albin Kurti je tada izjavio da će ta organizacija nastaviti borbu ukoliko kosovski Albanci ne dobiju pravo da nakon tri godine održe referendum o samoopredeljenju (Kurti je za vreme rata uhašpen, na suđenju u Nišu osuđen na 15 godina zatvora, a 2001. godine oslobođen, čak je do granice na Merdaru zvanično ispraćen).
ISTO to istoga dana ponovili su predstavnici OVK u Rambujeu, u Velikoj Britaniji, Nemačkoj i Švajcarskoj, naglašavajući da ne prihvataju nikakvu autonomiju, već samo nezavisnost i čak da se bore “za oslobađanje svih albanskih zemalja”. Preostali deo “Generalštaba OVK” na Kosovu odbacio je sugestiju Olbrajtove da se OVK razoruža i transformiše u političku partiju i obavestio da su Tači i drugi u Rambujeu smenjeni. Sve je to unosilo zbrku, ali i razotkrivalo neke tajne igre, očite manipulacije i ucene koje su zamagljivale suštinu.
Sutradan, 17. februara, Savet NATO je usvojio “operativni plan” o prisustvu njegovih trupa na Kosovu koji je nosio broj 10413 i ime “Zajednički čuvar”. On je podrazumevao angažovanje 28.000 vojnika za čuvanje mira na Kosovu i sprovođenje Sporazuma o privremenom rešenju. Savet NATO bio je u stalnom zasedanju kako bi bio spreman da odmah odgovori na način kako se od njega očekuje - saopšteno je zvanično u sedištu Alijanse i potvrđeno da je u Monsu komanda usvojila plan o “kompoziciji trupa”.
Pretnje bombardovanjem kao da su polako odlazile u drugi plan i zamenjivane pripremama za odlazak na Kosovo. Iz Brisela su zvanično potvrđivali da bi se 5.000-6.000 NATO vojnika koji su se nalazili u Makedoniji mogli za nekoliko sati naći na Kosovu. Solana je u vezi s tim posetio Makedoniju da bi sa predsednikom te nove države Kirom Gligorovim o tome razgovarao, a dva dana pre toga je makedonski premijer Dimitrov boravio u sedištu NATO. Prethodnici iz Makedonije pridružili bi se marinci koji su se tih dana okupljali u Jadranskom moru, a prema Solunu se već kretala mehanizovana jedinica britanske, francuske, italijanske i grčke vojske. Čak je isplanirano da se vazdušno iskrcavanje obavi i na prištinskom aerodromu.
NATO je tumačio da se Rusija ne protivi tome, pokušavalo se da se dobije i njeno učešće i učešće drugih partnera. U Moskvi se 18. februara 1999. održavao pravi mali međunarodni samit o Kosovu. Sa jedne strane Jeljcin, Primakov i Ivanov, sa druge predstavnici evropskih institucija - Šreder kao predstavnik Saveta Evrope, Žak Santer Evropske komisije, Hans Van den Bruk EU i Fišer koji je tamo stigao na rusko-nemačke razgovore sa još četiri ministra i predstavnika 12 velikih kompanija ne bi li bremenom od 43 milijardi dolara duga Nemačkoj Rusiju privoleli da izvrši pritisak na Miloševića.

PRETNJE
- NATO veoma dobro zna šta će da radi ako pregovori propadnu i sporazum ne bude postignut - pripretio je Solana a Amerikanci najavili da će u Evropu za dva dana poslati 12 nevidljivih stelt bombardera F117 i još četrdesetak drugih bombardera, tako da se broj američkih bombardera za vazdušne udare po SRJ popeo na 250, a u pripravnosti su bili i oni najrazorniji B52 i B2.
(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije