Turske milosnice tražile promenu vere, a Karađorđe im zabranio **posao**. Ko je Mirjan?.
KAD je Karađorđe sa vojvodama ušao u Beograd, zarobio je i određena bogatstva koja su pripadala dahijama. U plen su uračunate i turske milosnice. Odmah su im se predale i **slobodne devojke**, koje su živele od prodaje **ljubavi**. Da bi kao takve stekle poverenje nove vlasti i određenu zaštitu, one su tražile da promene veru i da postanu pravoslavke. Koliki je bio njihov broj, nije poznato, ali zato jeste kako su skončale.
**Licenca** na dalji rad, kojim su se inače bavile, nije produžena, što je značilo da im se zabranjuje bavljenje zadovoljavanjem ustanika i dokoličara. To je smatrano jednim od turskih zlih izuma, i zato je valjalo narod zaštititi od njega.
**Gospodar ih je podelio po knezovima**, piše Strnjaković u svom delu **Karađorđe**. Ovaj autor se nije do kraja odredio, jer se ne zna da li su kneževi time lično **počašćeni** ili su imali zadatak da ih pripitome i adaptiraju na novu sredinu?
Iako je bio i vuk i hajduk, ubio je čoveka već sa 13 godina! To nije sve: lišio je života i oca, kao zreo čovek, zatim rođenog brata, pa ni to nije smetalo da uživa ugled muževne osobe, privlačne i drage kao roditelj, koji je bio uzoran otac svojim ćerkama. Beše to Karađorđe, čija je ličnost bila satkana od svega pa i od protivrečnosti. Možda niko kao on nije osećao kako diše srpska duša, a ona je presudno uticala na obnovu srpske državnosti.
Znao je Karađorđe da se približi i drugoj ženi, a kada je to činio onda je to činio u najvećoj tajnosti, krijući se i od neposrednog okruženja.
Kad je osvojen Beograd, onda se vožd uselio u konak Kučuk Alije. Bio je asketa, bez zahteva i prohteva, nije čak tražio da se omala konak u kojem su se dešavale čudne stvari...
U tim dahijskim odajama nečujno se kretao i jedan tajanstven momak, za koga ni oni, najodgovorniji za voždovu bezbednost, nisu praktično znali ni ko je ni šta je. Zvali su ga Mirjan. A on je imao još i nekakvo oružje pri sebi, s kojom se nije ni dičio ni isticao, za razliku od ostalih momaka, koji su, takođe, bili opasani sa oružjem.
Mirjan je u konaku bio najbliži voždu, umiljavajući se detinjasto oko njega. A još nema ni brkova ni brade...
Opustile se sve vojvode po Beogradu, pa i Karađorđe koji sve ređe odlazi u Topolu. Zabrinula se, kažu, i njegova žena Jelena, a kako nije bilo poruka usudi se da krene na dalek i rizičan put.
Kako se Jelena provela u dahijskom konaku, nikom nije pripovedala, ali je ubrzo rešila da se oprosti od muža koji je dobro i da se vrati nazad, kući i deci, u Topolu. Kad se već oprostila od muža, povrati se, onako kao da je nešto zaboravila te se obrati Pavlu Cukiću, jednom od voždovih bezbednjaka, kako bi se danas reklo. A lepšeg i veselijeg među voždovim momcima ne beše od Pavla. Bio je lepog rasta, a godinama je postajao smeđ, sa brkovima koje je terao na gore. Kod Pavla nijedno čulo nije spavalo, o čemu svedoči i činjenica da je sa 15 godina života stigao i na **poternicu**. Zahvaljujući čednom izrazu lica i mladosti sačuvali su ga monasi u manastiru, a kad je Crni Đorđe pozvao na ustanak, nije oklevao ni časka. Jelena ga je poznavala još iz svoje kuće iz Topole.
Šta je Jelena došapnula Pavlu pre nego što je izbila iz konaka?
Iste večeri dok je Jelena žurila prema Topoli, a muž joj obilazio front, Mirjan je izašao iz konaka, provirio i osluškivao odakle će se vožd pojaviti. Mirjan je počinio kobnu grešku, jer kada je zašao dosta dalje, samo je kmeknuo! Kad se vožd povratio i kad vide da ga ne sačeka Mirjan, zabrinu se. I sam se dao u potragu ne bi li mu čuo glas...
Nema Mirjana, pa nema...
Te noći se vožd, po svedočenju Vuka Karadžića, sit naplakao. Videći očajnog vožda, znajući mu dobro narav, Pavle Cukić nije mnogo razmišljao: dao se u bekstvo i odmetnuo u hajduke.
Potvrdilo se ono što se samo nagađalo: **Mirjan je bio Mirjana, i privedena je bila voždu kad se Beograd oslobodio i kad se on u konak uselio.** Radilo se, prema nekim hroničarima, o nekoj mladoj Turkinji, koja je, naravno, prethodno bila pokrštena u pravoslavku, i dičila se voždom.
LJUBAV
ZNA se da se u jednu od tih pokrštenih devojaka ozbiljno zagledao i jedan Srbin, momak iz Beograda. A ljubav čini svoje...
Krene momak za Topolu voždu ne bi li izmolio za dozvolu da izabranicu srca svog uzme i za ženu. Kad je saslušao mladića i čuo za njegovu želju, vožd se rasrdi i ljutito uzviknu: **Kojekude, po dušite! Ja sam nji iz Beograda rasterao i podelio po gospodi, a vi opet ne možete da se usavetujete, već trčite ovamo za Turkinjama. Valjda malo u Srbiji devojaka ima.**
Pozvani su bili momci koji su ovom Beograđaninu **poželeli** srećan put, batinajući ga tek preventivno!
(Nastavlja se)