U italijanskoj okupacionoj zoni legalizacija četnika bila masovna. Svoju taktiku, koja je tada bila vojna tajna prvog ranga, Draža nije mogao da obrazlaže saveznicima.
“Na početku svetske komunističke kampanje protiv četnika, avgusta 1942. godine, nalazila se upravo optužba za saradnju sa Italijanima. Svoju taktiku, koja je tada bila vojna tajna prvog ranga, Draža, po prirodi stvari, nije mogao da obrazlaže”, piše Samardžić.
“Ne dozvoljavam nikakvu saradnju sa Italijanima”, odgovorio je 22. decembra 1942. na direktno pitanje jugoslovenske izbegličke vlade Draža Mihailović.
Istovremeno, pojedini komandanti, poput vojvode Dobroslava Jevđevića, često su viđani sa Italijanima, ne samo na terenu, već i u dalmatinskim gradovima. Draža je Jevđevića branio depešom od 2. marta 1943:
“Potpuno je neistinito da je Jevđević krajem septembra 1942. sklopio sporazum sa Italijanima. On nema četnika niti komanduje ikojom jedinicom, prema tome nije mogao da uništava hrvatska sela. Istina je da on s najvećim teškoćama sprečava naš narod da se osveti nad ustaškim elementima u Hercegovini, koji su elementi dali najkrvavije članove za Crnu legiju, a sa kojima se sada naseljavaju izgorele ruševine srpskih ognjišta u Bosanskoj krajini”.
SAMO u najužem krugu vrhovne komande znalo se za Dražinu intenzivnu prepisku sa vojvodom Jevđevićem, nastavlja Samardžić. Jevđević je obaveštavao Dražu o namerama Italijana, zatim o tome kako je od njih izvlačio hranu za sirotinju, a oružje i municiju za legalizovane četničke odrede.
“Svi ti odredi su isključivo pod komandom naših aktivnih oficira i spremni u svakom času da izvrše svaku zapovest protiv Italijana ili koga god želite”, pisao je Jevđević Draži iz Splita, aprila 1942. godine.
“Italijanski stav uopšte prema Srbima je sledeći: dok Hrvate organski mrze, prema Srbima nemaju ni ljubavi ni neraspoloženja, već ih smatraju jednim faktorom u svojim kombinacijama. Zato u krajevima za koje nemaju direktnih pretenzija oni favorizuju Srbe protiv Hrvata, dok u anektiranim područjima, na primer u Boki, čine najdrakonskije mere da asimiliraju srpski živalj, uguše jezik i ćirilicu i nacionalne tradicije, hapse i deportiraju sumnjive olakšavajući emigraciju za Srbiju. Samo s obzirom na svoj pitomi mentalitet u svojim progonima nisu krvoločni.”
Poručnik Neđeljko Plećaš u svojoj knjizi “Ratne godine” ovako piše o Jevđeviću:
“Dobrosav Jevđević, četnički vojvoda, nije komandovao nijednom jedinicom, ali je činio više od toga: neumorno je krstario po italijanskoj zoni, od Boke do Sušaka, i uspeo da spase nebrojene srpske živote od ustaškog pokolja... On je shvatio, bolje nego iko drugi, da je posle ratne tragedije bio najvažniji posao da se spasu srpski životi. Tome se cilju on bio sav posvetio. On je sve gledao srpskim očima. Nije se zanosio ni saveznicima, ni okupatorima, ni prijateljima, ni neprijateljima, već je vagao na nacionalnom kantaru i motrio ko će u kom momentu više koristiti našem narodnom interesu. U tom radu, on se ponekad ogrešio o interese saveznika, često se grešio o interese okupatora, ali se nikada nije ogrešio interese srpskog naroda...”
SVOJU igru sa Italijanima Jevđević je uspešno igrao sve do 13. jula 1942. godine. Toga dana, u Avtovcu, piše Samardžić, Draža se sastao sa svim svojim komandantima iz ovih oblasti, legalnim i ilegalnim. Dogovorena tajnovitost sastanka nikako nije mobla biti ostvarena.
“Cela Hercegovina govori o vašem boravku na ovoj teritoriji”, pisao je major Baćović majoru Zahariju Ostojiću iz vrhovne komande.
Italijani su najpre uhapsili vojvodu Birčanina, a potom i vojvodu Jevđevića. Kada su Jevđevića pozvali u Dubrovnik, Baćović mu je rekao da ne ide, već da se sa njim skloni u šumu “i dočeka razvoj događaja”. Jevđević nije poslušao, “jer je imao toliko sigurno ubeđenje da mu se neće ništa desiti i da će se kod Italijana izvaditi”. “Mislim da Jevđevića moramo izvući po svaku cenu, makar i generala Luzana zarobili i tražili razmenu sa Jevđevićem”, pisao je Baćović.
U italijanskoj okupacionoj zoni legalizacija četnika bila je veoma masovna. Razlog je, ponajpre, ležao u genocidnosti hrvatske nakazne države, koja je pretila istrebljenju srpskog naroda, a potom i u blagonaklonom stavu italijanskih okupacionih vlasti prema Srbima, zaključuje Miloslav Samardžić. Sve do juna 1943. Italijani se nisu obazirali na nemačke primedbe da svi četnici, zapravo, rade za Dražu. Do tada nisu primenjivali nikakve represivne mere prema četnicima, pa i onda nastupaju dosta blago, gotovo simbolično.
ZGRAŽAVANjE NEMACA
ZNATAN deo pripadnika nemačke vojske i administracije na Balkanu zgražavao se nad hrvatskim nedelima, pokušavajući da ih zaustavi. Čak je zabeležen slučaj da su Nemci razoružali jednu četu “Crne legije”, zatečenu u pokolju srpskih civila kod Sarajeva. Ozbiljnost nemačkih namera protiv genocidne hrvatske države najbolje je pokazao slučaj Dangić s početka 1942. godine. Nemački generali u Beogradu i Zagrebu saglasili su se da istočnu trećinu Bosne pripoje Nedićevoj Srbiji, ali ih je zaustavilo naređenje iz Berlina.
Upravo tu je ležala razlika između nemačkog i italijanskog položaja na Balkanu, piše Miloslav Samardžić: “Dok je nemačkim komandantima uvek stizala direktiva da je savez sa Hrvatima na prvom mestu, italijanski komandanti su imali odrešene ruke ne samo da prave savez sa Srbima, već i da direktno rade na ukidanju čitave ‘Nezavisne Države Hrvatske’.”
“MLADOBOSANAC”
DOBROSLAV Jevđević je rođen 1895. godine u Miloševcu kod Prače, u svešteničkoj porodici. Bio je “mladobosanac”, a između dva rata publicista i političar, oduvek antikomunista. Za poručnika Neđeljka Plećaša, Jevđević je bio jedna od najinteresantnijih ličnosti koje je sreo tokom rata.
Opisujući ga kao “dobrog i nesebičnog čoveka i pravog gospodina”, Plećaš kaže da je Draža, na pritužbe koje su stizale protiv Jevđevića, odgovarao: “Sve greške koje Jevđević čini su ništavne prema svemu dobru što je učinio.”
(NASTAVLjA SE)