Najbolji način da se narod sačuva od stradanja u rkaškim jamama i na "pasjim grobljima", crnogorski lideri videli u savezu sa Italijanima. Obračun sa komunistima unutrašnja srpska stvar.
U Crnoj Gori, kao i u Hercegovini, posle letnjeg ustanka 1941. godine i potpisivanja primirja sa Italijanima, veliki deo ustaničke vojske odložio je oružje, tako da su komunisti, kada su došli posle povlačenja iz "Užičke republike", imali relativno povoljniju situaciju od naoružanih nacionalista. Crnogorci nisu za vratom imali i ustaše, ali su se zato u Crnoj Gori našle mnogo jače komunističke snage nego u Hercegovini, piše u svojoj novoj knjizi “General Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta” Miloslav Samardžić.
- Svojim svirepim metodama komunisti brzo ovladavaju Crnom Gorom. Sem gradova, koje su držali Italijani, i Vasojevića, četničke tvrđave; pod kontrolom komunista već početkom 1942. našli su se gotovo svi ostali delovi Crne Gore, koja je oklevala da uzvrati komunistima pravom merom. Najbolji način da se narod sačuva od stradanja u kraškim jamama i na "pasjim grobljima", crnogorski lideri su videli u savezu sa Italijanima - piše Samardžić.
Kao i u hercegovačkom slučaju, italijanska pomoć je bila od značaja u prvoj fazi antikomunističke borbe, dok se narod nije prelomio za građanski rat. Od tog trenutka obračun sa komunistima postaje unutrašnja srpska stvar, tako da su sve glavne bitke protiv partizana četnici dobijali bez italijanske pomoći, izuzev u oružju i municiji. Draža, pritom, nije dozvoljavao da se narod jedne oblasti sam bori protiv komunističke glavnine. U Istočnu Bosnu i Crnu Goru upućivao je jedinice iz Srbije, u Hercegovinu jedinice iz Istočne Bosne i Crne Gore, i potom, u Krajinu, jedinice iz Bosne i Hercegovine.
Kako je to sve izgledlo u Crnoj Gori najbolje se vidi iz izveštaja komandanta 4. bataljona Zetskog letećeg odreda kapetana Špire Stojanovića pukovniku Baji Stanišiću. Stojanović je, kako piše Samardžić, formirao grupu istomišljenika, pre svega aktivnih oficira i podoficira, videvši šta rade "zlikovačko-komunističke i terorističke bande”. Oni formiraju ravnogorski štab i upućuju proglas Nikšićanima "da se terorističkoj bandi stane na put". Istovremeno, nikšićki ravnogorci šalju apel partizanskom štabu u Gornjem polju "da sa terorom i ubistvima prstanu". Proglas i apel sadržali su spisak svih istaknutih građana koje su komunisti dotada likvidirali.
Komunisti, ipak, nastavljaju po starom, pa kapetan Stojanović i njegova grupa sazivaju zbor oficira, podoficira i vojnih činovnika koji su se zatekli u Nikšiću. Zbor je sazivan još dva puta, ali je odziv bio slab. U gradu se, pak, osniva žandarmerija, koja nosi predratne jugoslovenske uniforme. Negde krajem januara Stojanovićeva grupa je čula za jedinicu pukovnika Stanišića i povezala se sa njom, ali i dalje bez većeg uspeha, jer je partizanski "bataljon smrti" nemilosrdno ubijao ljude i u gradu i u okolnim selima.
Kako su kapetan Stojanović i njegovi sve vreme bili u Nik-šiću, to ih je motrila italijanska obaveštajna služba. Tako Italijani 20. februara pozivaju kapetana Stojanovića u
Danilovgrad, na sastanak sa nekolicinom njihovih viših oficira.Razgovor je prema njegovom izveštaju ovako tekao:
-...Upitan sam od strane ovlašćenog predstavnika talijanske Imperije šta želimo postići iz našeg pokreta: kazao sam samo uništenje komunizma i bratoubistava u Crnoj Gori i svim krajevima bivše Kraljevine Jugoslavije, pa kada mi je postavljeno pitanje potom šta želimo ostvariti u Crnoj Gori, odgovorio sam, nenadležan sam da reševam pokrajinska pitanja okupirane Jugoslavije, ali po mome mišljenju da svi nacionalno svesni (i) ispravni Srbi, kako u Crnoj Gori, tako i u ostalim delovima srpskih zemalja u bivšoj Jugoslaviji, posle toga ne žele ništa drugo biti nego samo mirni robovi okupatorovi do završetka rata, pa džinovi kakvo rešenje budu doneli na to će ostatak napaćenog srpskog naroda dati svoj pristanak. Upitan sam da li imam vezu sa Srbijom, na ovo sam odgovorio: srpski narod u Crnoj Gori i Srbiji jedno je - vezan tradicijom, i običajima, to je sve isto. Ovo je kolevka srpstva i nas ništa ne može razdvojiti. Kada sam upitan o nekakvom uspostavljanju samostalne crnogorske države odgovorio sam, da to narod iz ove borbe ne traži, niti će stvarati državu pod okupatorom, jer je ovo pitanje po crnogorski živalj rešeno još 1918. godine.
Italijani nisu bili previše oduševljeni onim što su čuli, tvrdi Miloslav Samardžić, ali su se kapetanu Stojanoviću ipak "stavili na raspoloženje za pomoć u borbi protiv komunista-bratoubilaca". On im je odmah tražio da puste 137 osoba, koje su držali internirane u Podgorici i Skadru, što je i učinjeno za jedan dan. Stojanović je potom formirao sreski odbor u Danilovgradu i krenuo u agitaciju po okolnim selima. Osim njegove jedinice štitile su ga i, kako kaže, "okupatorske oružane snage".
Već 27. februara kapetan Stojanović predvodi tri italijanska alpska bataljona protiv jake komunističke grupe kod Pješevice i Garča. "Kada sam dobio poverenje kod italijanskih vlasti pristupio sam naoružanju kako svojih tako i snaga pukovnika g. Stanišića na Kujavi", piše Stojanović.
Narednih meseci kapetan Stojanović vodio je gotovo svakodnevne borbe protiv komunista. Četničke jedinice postajale su sve brojnije i jače, dok se komunistička snaga topila.
Stojanović je spadao u red oštrijih komandanata, objašnjava Samardžić, zbog čega je 22. marta došao u sukob s poručnikom bojnog broda Jakovom Jovovićem, koji se usprotivio da se u kosovoluškoj opštini "svo stanovništvo komunistički raspoloženo liši slobode".
Italijane je koristio što je više mogao. "Usled jakih partizanskih snaga koristio sam okupatorske tenkove i prateću brdsku artiljeriju, koja je prikazala dobro dejstvo u povraćaju izgubljenih položaja", pisao je za borbe na sektoru Orašje-Donje i Gornje Zagaračje, 7. aprila 1942. godine.
Od tog dana Italijane više nije zvao…
KRVAVA ZIMA
Narod u Hercegovini nije bio spreman za građanski rat, koji je već eksplodirao u Crnoj Gori. “Da vidimo šta i ova naša deca hoće” govorili su Užičani dozvoljavajući komunistima da osvoje njihov grad, piše Miloslav Samardžić, pa tvrdi da “su videli samo na stotine svirepo ubijenih ljudi, i tek onda promenili stav”.
Kao i Hercegovci posle krvave zime naredne godine…
Nastavlja se