Organizatori ubistva kralja Aleksandra - Kvaternik, Pavelić i Perčević osuđeni u odsustvu na smrt, ali nikada nisu predati pravosudnim organima. Italijanska policija uhapsila u Milanu Pavelića i Kvaternika, ali je Musolini odbio da ih isporuči Francuskoj.
U TOKU suđenja dokazano je da je kralja Aleksandra i ministra Bertua ubio Veličko Kerin Dimitrov, rođen 19. oktobra 1897. godine, u selu Kamenice u Bugarskoj. Član je VMRO i jedan od njenih najodanijih članova, koji je imao više lažnih imana pod kojima je delovao. Pod imenom Veličko Dimitrov Vladimirov osuđen je, u odsustvu, na smrt 7. septembra 1928. godine zbog ubistva komunističkog poslanika Dime Hadži Dimova. Presudu je doneo okružni sud u Sofiji. Isti sud ga je 5. januara 1932. godine, osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog ubistva Nauma Tomglevskog, člana VMRO, ali sada pod imenom Vladimir Gergijev Černozemski.
Kada je amnestiran krajem 1932. godine, došao je u Sofiju gde je živeo u Kozlodujskoj ulici broj 75. Bio je blizak saradnih Vanča Mihajlova, a jedno vreme i njegov šofer. Na preporuku Mihajlova, Pavelić ga je najpre angažovao kao instruktora za obuku terorista u Janka Pusti, a potom i za ubistvo kralja Aleksandra. U zapisniku sa suđenja, dalje je zapisano:
"Smrtno ranjen sa više hitaca i udarcima sablje po glavi, ubica Kerin je, ne izgovorivši nijednu reč, umro u kancelariji marseljske Službe bezbednosti, oko 20 časova. Ustanovljeno je da je ubica bio naoružan sa dva pištolja: `mauzer` i `valter` sa jedinačnom i rafalnom paljbom i bombama, jedna vrsta ručne granate čiji se tip nije koristio u Francuskoj, za koje je utvrđeno da su kupljeni kod jednog oružara u Veneciji. Neposredno pred atentat, Kerin je posedovao pasoš koji je izdao čehoslovački konzulat u Zagrebu, na ime Petrusa Kelemana, trgovca rođenog u Zagrebu 20. januara 1899. godine, čehoslovačkog državljanina, stalno nastanjenog u Pragu. Pasoš je pri prelasku jugoslovenske granice žigosan 26. septembra 1934. godine. Ostale stranice su bile ispunjene mnogim austrijskim i švajcarskim tranzitnim vizama. Utisnuta je i jedna francuska ulazna viza sa datumom od 28. septembra 1934. godine. Nikakve druge isprave nisu nađene..."
TOKOM istrage nepobitno je utvrđena umešanost u atentat Ante Pavelića, Eugena Kvaternika i Ivana Perčevića, koji su delovali u pozadini, kao organizatori zavere. Stoga, francuska služba bezbednosti naređuje hapšenje Pavelića, Kvaternika, Perčevića i dve osobe poznate kao Plava Dama i Petar, kao i sve one za koje je utvrđeno da imaju veze sa atentatom.
Italijanska policija je uhapsila Antu Pavelića i Eugena Kvaternika u Torinu, ali ih je brzo pustila na slobodu. Italijanski organi vlasti su uskraćivali svaku saradnju, a policija je tvrdila da se istraga protiv Pavelića i Kvaternika sprovodi uredno. Musolini je obavestio francusku vladu da će se on lično postarati da svaki krivac koji se nalazi u Italiji bude kažnjen. U stvarnosti, naravno, ni u snu mu nije padalo na pamet da učini tako nešto. To je potvrdio kada je, na zahtev francuske vlade, odbio da isporuči Pavelića i Kvaternika francuskim vlastima, 28. novembra 1934. godine.
"Austrijske vlasti su uhapsile Ivana Perčevića", ali piše Vladeta Milićević: "Ja i moj kolega Rože Bartel naišli smo, moglo bi se reći, na srdačno odbijanje, koje je odmah očigledno pokazivalo da austrijski organi vlasti nemaju nameru da isporuče fon Perčevića... U to vreme, odnosi između Rima i Beča su bili izvanredni. Moguće da je upravo italijanski uticaj bio spasonosan za fon Perčevića, kojeg nisu nikad isporučili".
Stjepan Perić, kojeg je Pavelić poslao u Belgiju kako bi pomogao teroristima u njihovim putovanjima u Pariz i London, uhapšen je u Liježu i predat jugoslovenskim vlastima. Mađarske vlasti su uhapsile Vjekoslava Servacija, koji je preuzeo komandu nad Janka Pustom, kao i još nekoliko Pavelićevih sledbenika.
ENGLEZI su proterali iz zemlje dr Andriju Artukovića, koji je doputovao u London sa mađarskim pasošem. NJega je Pavelić poslao da u slučaju neuspeha atentata u Marselju i Versaju, organizuje ubistvo kralja prilikom njegove posete sinu koji je bio na školovanju u Engleskoj, koja je bila predviđena nakon posete Parizu. Francuske vlasti su ga potom izručile jugoslovenskim vlastima.
Sud u Eksu je doneo posebnu presudu optuženima kojima se sudilo u odsustvu: "Kvaternik Eugen, 25 godina, rođen 29. marta 1910. u Zagrebu; Pavelić Ante, 46 godina, rođen 14. jula 1899. u Bradini, Jugoslavija; Perčević Ivan, 54. godine, rođen 21. maja 1881. u Beču, proglašavaju se krivim da su 1934. godine učestvovali u stvaranju sporazuma sa ciljem da se izvrše zločini protiv lica i imovine". Krivi su, kaže se dalje u presudi, jer su tokom deset godina, a naročito 1934. godine, kako u Francuskoj, tako i u drugim zemljama, organizovali i podsticali izvršioce zločina da ubiju kralja Aleksandra, ministra Luja Bartua, za pokušaj ubistva generala Žorža i pokušaj ubistva policajca Gala. Ustanovljeno je da su to "postigli zloupotrebom sopstvenog autoriteta, mahinacijama, prevarama, obećanjima, pretnjama..."
Na osnovu dokazanog, sud u Eksu "osuđuje u otsustvu: Kvaternika Eugena, Pavelić Antu i Perčević Ivana na kaznu smrti i zaplenu njihove imovine u korist države".
Plava Dama i njen pratilac Petar, o kojima se toliko govorilo kao misterioznom bračnom paru, pouzdano nije utrđeno ko su i nije se utvrdilo kako su se zvali, pa nisu mogli biti osuđeni.
Smrtna kazna nad Kvaternikom, Pavelićem i Perčevićem nije izvršena, jer nisu nikad bili predati pravosudnim organima koji su tu presudu doneli.
SMRT POGLAVNIKA
ANTE Pavelić, organizator ubistva i duša zavere, je 1945. godine uspeo da pređe jugoslovensko-italijansku granicu. Jedno vreme se krio u katoličkom samostanu, na granici Italije i Švajcarske, a onda se prabacio u Argentinu, odakle je došao u Španiju, gde je naprasno umro, 28. decembra 1959. godine, u jednom katoličkom samostanu u Madridu.
Eugen Dido Kvaternik je posle osnivanja NDH postao šef Ustaške nadzorne službe, tj. tajne policije. On je, zajedno sa svojim ocem Slavkom Kvaternikom, vojskovođom domobranske vojske, spremao zaveru protiv Ante Pavelića. Dido Kvaternik je, nakon neuspele zavere, pobegao u Slovačku, pa u Mađarsku i tu ostao izvesno vreme, a onda se prebacio u Argentinu. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Buenos Ajresu, pod okolnostima koje nikada nisu razjašnjene.
(NASTAVLJA SE)