Ubijeni Ćenta, pa Badža, a Cvetinović posle toga nestaje. Goran Vuković se i u zatvoru ponašao kao "veliki lik".
CVETINOVIĆ je u pritvoru u CZ proveo oko tri meseca, pa je onda pušten, usled nedostatka dokaza. Odmah po izlasku iz zatvora oženio se Ćentinom ćerkom, i nastavio da živi u Beogradu. Ostao je fanatično privržen svom tastu.
Ćenta je u međuvremenu počeo da strahuje da može biti likvidiran, i da to može učinti samo jedan čovek. A taj je bio u vrhu srpske policije. Bio je to Radovan Stojičić Badža. Razlog za takvu strepnju Ćenta je nalazio u "ozbiljno narušenom dojučerašnjem prijateljstvu" njih dvojice. Navodno su Stojičiću prekomerno "porasli apetiti". Govorkalo se da su oni ranije bili partneri u trgovini oružjem sa Hrvatima.
Uprkos velikoj opreznosti, Ćenta je ubijen 15. februara 1997. godine, ispred "Kluba književnika" u Francuskoj ulici u Beogradu.
Mesec i po kasnije, 1. aprila 1997. godine, u beogradskom restoranu "Mama mia" izvršen je atentat na Radovana Stojičića Badžu. Atentator nije pronađen. Od toga dana gubi se i svaki trag Miši Cvetinoviću.
VEĆ kao maloletnik Goran Vuković Majmun bio je u vrlo bliskim prijateljski, a svakako i "poslovnim" odnosima sa svim "slavnim Voždovčanima", na čijem je čelu bio Đorđe Božović Giška. Zato je mnogo puta i privođen u stanicu milicije. U zatvor dospeva "tek" 1983. godine, kao devetnaestogodišnjak. I to zbog razbojničkog ponašanja. Sa grupom svojih pajtaša, bez ikakvog posebnog razloga, pretukao je nekolicinu studenata u centru Beograda.
U CZ-u je pokušavao da ostavi utisak čoveka koji svim srcem nastoji da bude vrlo dosledan Giškin sledbenik. U grupnu sobu doneo je neko specifično "gospodstvo", za koje je karakteristično odsustvo otvorenih ambicija da na silu uspostavi gospodarenje drugim pritvorenicima. Pomalo je teatralno bilo i njegovo pokazivanje uvažavanja prema zatvorskom osoblju.
Nije se trudio da bilo koga sebi neposredno podredi, ali je uživao sve privilegije "velikog lika". Iako nije imao prethodni robijaški staž, takvu poziciju obezbeđivala mu je činjenica što je njegovo ime već bilo veoma poznato u kriminalnim krugovima, kao i to što se vrlo dobro znalo ko su mu "braća".
ATLETSKI građen i snažan, izgledao je dopadljivo. Narkotici, alkohol, cigarete i kafa bili su potpuno van njegovih interesovanja. Bio je izrazito škrt na rečima i uvek, kako su stražari govorili, "pasivno nasmejan". Znao je da satima sedi preko puta nekoga, da gleda u njega, osmehuje se, a za to vreme progovori tek nekoliko rečenica. Pa i to što bi u takvim situacijama eventualno procedio kroz zube, bilo je u nekoliko reči, koje nisu ostavljale utisak da su rezultat dubokog i mudrog razmišljanja. Ali, oglušivanje o njegove "zaključke" moglo je za nekoga biti i kobno. NJegov najčešći komentar obično je počinjao i završavao se rečenicom: "Brate, pa to nije u redu." Za one koji su ga poznavali, ta "misao" imala je naročitu težinu. Jer, u pojedinim situacijama, to je predstavljalo presudu za onoga na koga se odnosilo.
(NASTAVLJA SE)