Stanka Veselinov, po preporuci, primila mladu umetnicu i - istog dana joj obezbedila prostor za život i rad. Posle umetničke škole, poslušala zov Pariza
- UČILA sam Drugu gimnaziju i profesor mi je bila Zora Petrović. Ona je bila izuzetno dobar nastavnik. Umela je lepo da nam objasni neke stvari, nameštala nam je prvo neke geometrijske predmete, zatim predmete iz života... Nisam bila samo ja uspešna, u razredu je bilo još nekih devojčica koje su imale smisla za slikanje i ona je više obraćala pažnju na nas nego na one koji nisu imala mnogo smisla. Ona je kasnije bila moj veliki prijatelj i ovaj atelje u kojem razgovaramo sam dobila od nje. Tako da, kada je Zora dobila atelje u Domu garde na Topčiderskom brdu 1960, ja sam se ovde uselila, ali teškom mukom. Nisu hteli prvo da mi daju, bila su još uvek ona vremena, bio je još uvek neki komesar koji je hteo odavde da izbaci sve slike.
Ko vam je pomogao da dobijete stan?
- Pomogla mi je Stanka Veselinov. Ona mi je pomogla, i to joj nikad neću zaboraviti. Ja nju nisam poznavala i Zora mi je rekla da idem kod Stanke Veselinov i da joj izložim situaciju. Ja se prijavim i ona me primi. Rekla sam joj da na Topčiderskom brdu imamo jednu malu kuću, sa malom mansardnom sobicom gde sam slikala, da sam živela sa mamom i sestrom od tetke u stanu od dve sobe. Mama je rođena Beograđanka, imala je puno rođaka i stalno nam je neko dolazio u posetu i nisam ništa mogla da slikam. Malo sam radila ulje, ali sam radila puno sitnih stvari koje su mi pomogle da se duhovno održim. I tako me Stanka Veselinov sasluša i kaže mi da idem, a da će ona videti, "da mi njima dajemo novac za Kolarčevu, vi ste slikar", itd... Već sam radila u školi. Dođem ja kući, oko pola jedan, a meni sekretarica Slobodanka šalje čiča-Milana, koji je bio poslužitelj, s jednim pisamcetom na kojem je pisalo: "Sad su javili iz kabineta Stanke Veselinov da si dobila atelje". Mislim da sretnijeg dana nisam imala u životu, i da toga nije bilo sigurno ne bih ovoliko uradila.
Ko je od profesora imao presudan uticaj na vaš razvoj?
- To je bila srednja umetnička škola. Bila je to škola skromnih mogućnosti. Nisu imali sredstava i to je bila šteta, jer je imala izvanredne profesore. Vasa Pomorišac je, u stvari, u prvoj godini predavao mojoj generaciji, a gospođa Beta Vuković je, inače, vodila prvu godinu, ali je imala neko odsustvo u Francuskoj i Nemačkoj. Zatim, čika LJuba Ivanović je predavao crtanje, on je naš najbolji crtač, prvi akademik slikar. Pre Radovića, predavao mi je Milo Milunović, jedan od naših najvećih impresionista. On je predavao slikarstvo. Nažalost, baš je otišao u penziju kada sam došla u školu, kad sam stigla do slikanja i posle na akademskom tečaju, tako da sam bila Radovićev đak. Pretpostavljam da bi mi Milunović bio bliži i po koncepciji i po drugom.... Radović je bio izraziti kolorista, a ja nisam nikada. Moje slike više naginju nekom tonskom slikarstvu. Ono što se moglo naučiti ja sam naučila. U toj školi je istoriju umetnosti predavao Milan Kašanin, anatomiju nam je predavao Siniša Radović, jedan od najboljih anatoma u Beogradu. Tako da smo imali izvanredne profesore i za umetničke i za teoretske predmete. Ali, presudan momenat za moj dalji razvoj bio je moj odlazak u Pariz. Ovde ste imali samo, jedan mali, Muzej kneza Pavla, koji se nalazio u Konaku knjeginje LJubice. Umetnička škola je bila u Kralja Petra 4, tamo gde se sad nalazi Akademija primenjenih umetnosti, i mi smo odlazili tamo da gledamo, ali je tu bilo jako malo stvari. Tek kasnije, kada je knez Pavle svoj muzej preneo u dvor, sada u Izvršnom veću Srbije, onda je tek imalo šta da se vidi. Međutim, moj prvi kontakt sa pravim slikarstvom je bio kada sam otišla u Pariz 1936. godine.
Ko vam je dao ideju da odete u Pariz?
- Pariz je i sada veliki slikarski centar, a pogotovu onda. I sada deca sa slikarstva žele da odu u Pariz. Tamo su najbolji umetnici. Čitav taj moj slikarski život je poticao uvek od mene i od mojih inicijativa. Jedino sam zahvalna roditeljima što nikad nisu stali na put mojim željama. I moj odlazak u Pariz je bio moja ideja, oni su potpuno razumeli, iako sam bila mlada. NJihovi rođaci i prijatelji gledali su da me odvrate nekako. Tata sugestije nije prihvatao, on mi je i dao novac. Slao mi je novac preko neke male banke, mesečno, u Pariz i tako sam se tamo izdržavala. Roditelji, dakle, nisu imali nikakvu inicijativu za moje opredeljenje, ali mi nikad nisu smetali.
STUDIJE
KO vam je omogao da nastavite studije u Parizu?
- Ja nisam tamo pohađala neku školu, ali sam učila gledajući slike. Bila sam se zaposlila u jednoj školi, u koju su profesori retko dolazili, i ja sam to više koristila kao atelje u kojem mogu da radim. Kasnije sam sa Borom Baruhom i jednim Jevrejinom, apotekarom, vrlo talentovanim, uzela jedan atelje, tako da smo više od dve godine imali atelje. Bora je stanovao u ateljeu, a Rajka Merčet i ja smo tu dolazile i slikale. Niko mi, da ponovim, nije pomogao, ja sam sama znala da pročitam ono što je dobro.
(NASTAVLJA SE)