Pisci slikaru

04. 12. 2004. u 00:00

O likovnom opusu, pored kritičara, pisali i Rade Drainac, Todor Manojlović, Oto Bihalji, Milan Kašanin, Vinaver

Piše: Milan Šarac 6.
- PUTOVALA sam dosta. Posle rata sam putovala prvi put kada je moglo da se izađe iz Jugoslavije, 1952. godine. U Londonu postoji neko društvo žena slikara i ono ima običaj da svake druge ili treće godine poziva žene slikare iz drugih zemalja. Desilo se da se obrate Beogradu i Ministarstvo za veze s inostranstvom, gde je radila gospođa Hirsta Đorđević, pozovu me i pitaju da li bi, kada se sakupi određeni broj žena slikarki, pristala da s tom izložbom idem u London. Naravno, ja pristanem, jer to mi je bio prvi izlazak iz zemlje. Tako da sam te godine bila u Lonodnu i posle sam se malo zadržala, pri povratku, u Parizu. Tamo sam imala prijatelje kojima sam se javila, videli smo se.

Posle toga sam često odlazila u Francusku i u Švajcarsku. Moja prijateljica Olga se tamo udala za jednog jako simpatičnog, krasnog čoveka, koji je bio industrijalac, ali se i mnogo bavio kulturom, bio je i izdavač i izdavao je neke časopise, pa kasnije i knjige i on je živeo malo u Parizu, malo u Lionu, gde je imao svoju fabriku. Ja sam tamo odlazila skoro svakog leta. Imali su i imanje u Švajcarskoj, tako da sam sa njima ponekad provodila leto i boravila u Parizu. Poslednjih decenija nisam putovala. U stvari, otkako se zamesila ova situacija sa Jugoslavijom, otkako su počeli o nama da iznose sve i svašta, Francuzi se nisu baš lepo pokazali po mom mišljenju. Francusku sam smatrala svojom drugom otadžbinom, jer sam vaspitana u onom periodu između dva rata i smatrala sam ih velikim prijateljima. Tako da, kada su se Francuzi prema nama tako poneli, mene je to više zabolelo nego da su se tako poneli Nemci. U stvari, Nemci su se i bolje držali od Francuza u ovoj situaciji. I tako, kad mene Olga zove da dođem u Francusku, ja kažem da neću sa njima tamo da se vidim, možda u drugoj zemlji. Tako da smo se u dva maha nalazili u Italiji i u Grčkoj. Ali, ja od tada u Francusku nisam išla.

O Vašem likovnom opusu pisali su likovni kritičari, ali i književnici Rade Drainac, Todor Manojlović, Oto Bihalji, Milan Kašanin, Stanislav Vinaver?

- Pravo da vam kaže i ne sećam se tih njihovih pisanja o mom slikarstvu. Sećam se jednog napisa Todora Manojlovića, ali za Drainca uopšte ne znam da je pisao, do mene to nije dospelo. Pa, pisali su kasnije i ovi mlađi - Đorđe Kadijević, oni koji su bili po novinama sarađivali i pisali o izložbama, pa su, naravno, pisali o meni. Ja sam tim ljudima nisam bila ni u kakvom bližem poznanstvu. Poznavali smo se, i to je sve. Kao poznanici smo se sretali u društvu, povremeno, ali se s njima nisam družila.

Moji najveći prijatelji nisu bili kritičari, već su to bili slikari. Mi smo o svom stvaranju uvek iskreno govorili smatrajući da je neko napravio nešto dobro, nešto manje dobro, razgovarali o tome onako kolegijalno. Znaš šta, bavljenje umetnošću je unutrašnja pojava. Nije to da čovek smisli sad ću ovako, sad ću onako, celokupno stvaranje nastaje iz jedne apstraktno-unutrašnje pojave, a šta izađe od toga, to je sada jedno pitanje koje ja ne mogu da objasnim. Ja slikam po jednoj unutrašnjoj potrebi, što se tiče kompozicije, motiva, obojenosti, valera, ja ne idem sa namerom, pa, kako na kraju ispadne.

Uvek sam težila da moje slikarstvo bude čisto slikarstvo i da se kroz slikarsku formu izrazi sve ono što ja želim da ispričam. Bio je jedan period, kako ja to nazivam - čistilišta, tako da kada sam ponovo došla na moje prave slikarske staze do dana današnjeg ne postoji promena u suštini nikakva, samo se menja donekle taj slikarski jezik, on se sve više uprošćava na neki način.

Da li nam spremate neku izložbu i da li možemo da očekujemo neko iznenađenje?

- Sa izložbama je gotovo. Nema - za moga života. Nisam više u stanju da napravim neku izložbu. To je veliki napor koji ne bih mogla više da izdržim. A u isto vreme želim da ovo vreme koje još imam, iskoristim da radim i želim da ga upotrebim na slikanje, a ne na izložbe.



SLIKANJE
ZAŠTO ne biste napravili izložbu kojom zaokružujete stvaralački ciklus?

- Ne. To nakon moje smrti. Vi ne znate koliko je pravljenje izložbe jedan težak posao. Tražili su, ja sam ovo što sam vama rekla, rekla i njima. Rekli su da neću imati nikakvog posla. Ali, ja imam dovoljno iskustva da znam da se bez mog sudelovanja nijedna izložba nije mogla napraviti. Tako stvari stoje. Ono što je ostalo vremena da se upotrebi dok mogu, dok hodam, dok vidim, da se upotrebi na moj rad, na moje slikanje, to me jedino interesuje.
(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije