Mit o viteštvu

14. 12. 2004. u 00:00

Padobrance politika nije zanimala, izvršavali su složene zadatke, nisu se odvajali od svoje velike porodice.

Piše: Vladica Krstić
GDE su sve padobranci bili poslednje decenije dvadesetog veka i šta su sve radili, bio je motiv za razne priče. Mnoge su tačne samo u svom začetku, a neke su potpuno neistinite. Po ugledu na narodne bajke stvoren je mit o niškim padobrancima.
Rat je počeo raspadom Jugoslavije i oružanim sukobom u Sloveniji. Jedinica je i dalje bila u sastavu RV i PVO. Prvo naređenje za borbeno angažovanje stiglo je 26. juna 1991. godine, dva dana uoči Vidovdana. I danas se taj dan neformalno obeležava kao praznik ratnih veterana i simbol dokazivanja na bojnom polju. Tada niko nije slutio da će rat i borbena dejstva potrajati čitavu deceniju.
Probuđene nacionalne strasti, podgrevane raznim motivima, gurale su celu zemlju u dug i krvav rat. Otvarane su stare, još nezaceljene rane krvavog Balkana, povampirene su stare aveti i stvarane nove mržnje. Ni tada ni danas padobrance politika nije zanimala. Momci sa crvenim beretkama su ostali van politike, jer su bili svesni da vojniku tu nema mesta.
Iz zvaničnih dokumenata komande brigade saznajemo da je samo tokom 1991. i 1992. godine iz objekata baziranja izvršeno 135 različitih borbenih zadataka. Spektar tih zadataka bio je vrlo širok - klasični borbeni, bezbednosni, obaveštajni, specijalni... Imali su različiti značaj i ciljeve, a izvršavani su prema naređenjima najodgovornijih starešina tadašnjih oružanih snaga i u zavisnosti od konkretne situacije.
Događalo se da neke zadatke izvršavaju prema dotada nepisanim prvilima i načelima, pa su korišćena iskustva stranih armija. Neka pravila borbene upotrebe postajala su bezvredna, jer je neprijatelj koristio taktiku terorista i gerile.
U takvim prilikama isticali su se samostalnost komandanata i komandira padobranskih sastava i grupa, i posebno obučenost pripadnika jedinica da se brzo snađu u različitim situacijama. Dešavalo se da nenamenski zadaci postaju oni osnovni, namenski, jer nije imao ko da ih obavi osim padobranaca.
"ANTONOV-26" je avion u koji su zaljubljeni svi koji su bar jednom iz njega iskočili. Tog 26. juna 1991. godine desetak transportnih aviona AN-26, odnosno T-70 prema domaćem "krštenju", bilo je prepuno padobranaca i njihove opreme. Pripremljeni su da preduzmu desant i ovladaju Aerodromom "Cerklje" u Sloveniji. Morali su da rulaju sa ivice piste kako bi, tako teško opterećeni, uspeli da uzlete.
Poleteli su na svoj prvi borbeni zadatak. U toj gužbi bilo je "prošvercovano" nešto više pripadnika brigade, pa je teško bilo utvrditi tačno brojno stanje. To nije bio haos u komandovanju, već izražavanje želje svakog pojedinca da bude sa brigadom na prvom ratnom zadatku, makar i po cenu disciplinskog prekršaja. Tako se i dogodilo da na prvi zadatak ode nekoliko pripadnika više nego što je bilo planirano. Nisu želeli da se odvoje od svojih drugova.
I danas se prepričava anegdota kada je za jednim vojnikom, čak, raspisana poternica, jer se nije na vreme vratio sa vojničkog odsustva. Bio je na zasluženom odmoru i niko ga nije ni planirao za zadatak. A on je nekako saznao da se njegovi drugovi spremaju za pokret i jednostavno se vratio u jedinicu ranije. Zaobišao je celokupnu vojnu administraciju i ušao u kasarnu upravo u trenutku kada se deo jedinice ukrcavao u transportne avione. Bez razmišljanja je upao u avion i poput slepog putnika obreo se u središtu ratnog zbivanja. Jedino što je to bio avion sa četom koja nije njegova, pa je završio na pogrešnom aerodromu. Taj nesporazum je razrešen ubrzo, a vojnik, ipak, nije kažnjen zbog nediscipline.

"KRŠTENJE"
ONOG dana kada su na Aerodrom "Cerklje" stigli padobranci, jedinica koja ga je čuvala bila je pred rasulom zbog svakodnevnih dezerterstava. Zadatak paobranaca bio je da obezbede aerodrom kao strateški objekat i sačuvaju vojnu imovinu.
Vrlo brzo su stavili situaciju pod svoju kontrolu. Padobransku borbenu grupu činile su uglavnom starešine. Nezaobilazni su bili i profesionalni pripadnici tada tek formiranog protivdiverzantskog voda.
Na vatreno krštenje nisu dugo čekali. U jednom vatrenom obračunu je već 27. juna poginuo vojnik Dragan Rodić, zvani Barba. Bio je rodom iz Rijeke. On je prva padobranska žrtva u borbenoj akciji. Sutradan, na Vidovdan, ranjen je poručnik Zmija.
(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije