Najveći gubitnik u "istorijskom času" srpskih intelektualaca o Balkanu, perd Tribunalom, nesumnjivo je DŽefri Najs, koji nemoćno posmatra šta se događa, pokušavajući da omalovaži i diskredituje svedoke.
Ni jednom, ni drugom, očigledno, nimalo nije prijalo ono što su čuli da svedoci izlažu o srpskoj istoriji, jer su odgovori Mihajla Markovića, Slavenka Terzića, Čedomira Popova i Koste Mihajlovića iz temelja potresali glavne teze optužnice.
Najveći gubitnik u "istorijskom času" o Balkanu, pred sudijama Patrikom Robinsonom, Ogon Kvonom i lordom Bonomijem, nesumnjivo je bio Najs, koji je gotovo nemoćno posmatrao šta se u sudnici događa, nakon što je bezuspešno pokušao da omalovaži i diskredituje svedoke.
Najsov glavni neuspeh ogledao se u rušenju kompletne istorijske pozadine i podloge događaja na tlu bivše SFRJ, koju je isposlovao pre godinu i po dana, preko svedoka optužbe, istoričarke Odri Bading.
IAKO je još Milošević, tokom unakrsnog ispitivanja Amerikanke, ozbiljno načeo neke od njenih najvažnijih predstava o srpskoj istoriji, pravi udarac koji je dokusurio osnovne teze ovog svedoka u ulozi veštaka, zadali su joj srpski akademici.
Velika zasluga za ovakav "učinak" svedočenja Markovića, Terzića, Popova i Mihajlovića pripada upravo optuženom, koji je kod ovih svedoka insistirao na istim pitanjima i gotovo istim redosledom, kako ih je 23. i 24. jula 2003. Badingovoj postavljao Najs.
Jedno od prvih pitanja na koja je dr Odri Bading morala da odgovori bilo je - šta se motalo u glavama srpskih nacionalista o položaju Srba van Srbie. Na Najsov poziv da to ilustruje primerima, svedokinja je pomenula "srpsko pitanje u Jugoslaviji" i objasnila kako je njegova glavna komponenta bila uverenje da, ukoliko Jugoslavija ne bi mogla da postoji kao unitarna država, koja bi ujedinila sve Srbe, onda bi Srbija trebalo da pokuša da zaštiti ili ujedini, ako ne sve Srbe, onda bar onoliko njih koliko je to moguće.
- Ova pojava vrlo je vidljiva u periodu raspada Jugoslavije - rekla je dr Bading. - Ona je pomenuta, na primer, u raspravama na beogradskom Pravnom fakultetu, da ako Jugoslavija treba da se decentralizuje, kao što je to sledilo iz amandmana na ustav, onda i srpske granice treba da se izmene.
- Optuženi je prvi put izneo stav oko izmena jugoslovenskih granica 1990. godine? - sugerisao je tužilac. - Možete li nam reći kako je to primljeno u Jugoslaviji i kakvo se reagovanje moglo predvideti?
- G. Milošević je pomenuo mogućnost izmena srpskih granica, prvi put u junu te godine, povodom rasprava o novom srpskom ustavu. Reakcije van Srbije bile su zapanjujuće, ponajviše zato što su ljudi bili potpuno svesni stepena, u kojem su jugoslovenski narod živeli međusobno izmešani.
Posao koji je započeo sa Badingovom, Najs je pokušao da nastavi, 18. novembra prošle godine, kad je unakrsno ispitivao akademika Mihajla Markovića. Predočavajući svedoku poznatu Moljevićevu kartu iz Drugog svetskog rata, objavljenu u časopisu SPS "Epoha", 22. oktobra 1991, tužilac je upitao Markovića - vidi li na njoj liniju granice Virovitica-Karlovac-Karlobag - ali je ovaj bio kategoričan da ne zna ni čija je to mapa, niti ko je njen autor.
Energično je, pri tom, odbio da potvrdi kako je u SPS, čiji je bio istaknuti član, bilo kada postojala namera da se granice Srbije pomere do ove linije.
ISTORIJSKI eksperti, koje je Slobodan Milošević počeo, krajem protekle godine, da izvodi kao svedoke odbrane i čiji se nastup pred Tribunalom nastavlja i ove godine, iako ne isključivo, najviše su se bavili istorijskom pozadinom kosovskog dela optužnice, u čijem su fokusu bili srpsko-albanski odnosi. Optuženi je izuzetno vešto uspeo da, prilikom svedočenja dr Slavenka Terzića, navede poznatog istoričara da govori o granicama. Ovoga puta o onim velike Albanije!
- Otac albanske nacije Redžep Ćosja napisao je da rešenje albanskog pitanja zahteva "pomeranje granica prema susedima" - rekao je Terzić.
- Koje su to teritorije koje bi trebalo da uđu u sastav velike Albanije? - zainteresovao se predsedavajući sudija Patrik Robinson.
- Ogroman deo teritorije Srbije, deo Crne Gore, više od pola Makedonije, i znatan deo severne Grčke. To je dugoročni izvor nestabilnosti i krize na celom ovom području.
- A šta ukazuje da je to bila i zvanična politika? - nastavio je Robinson.
- Objavljeno je desetine karata, iza kojih su stajali albanski lideri. Pored izjava vodećih albanskih političara, postoje i platforme Memoranduma albanskih intelektualaca i njihove Akademije. Oba dokumenta su istovetna i poručuju da su albanske teritorije podelili njihovi susedi, da su tamo nekad živeli Iliri i da zato Albanija treba da dobije ove teritorije kao njihova država naslednica. Oni smatraju da su delovi Albanaca ostali da žive u susednim državama kao nacionalne manjine i da treba da uđu u sastav države Albanije.
- Osim albanskih intelektualaca, imate li dokaze da je isto radilo i albansko političko rukovodstvo?
- Mnogo. Republika Alabanija priznala je novoproklamovanu republiku Kosovo i otvorila ambasadu u Tirani, a što je dokaz teritorijalnih pretenzija. Mnoge albanske pobune i parole na njima nesumnjivo potvrđuju da je zvanična albanska politika radila na stvaranju velike Albanije.
Kad je Milošević podsetio Terzića da su Benito Musolini i Adolf Hitler obećali da će albanskom narodu obezbediti albansku državu u njenim etničkim granicama, koja će biti "u neraskidivoj vezi" sa fašističkom Italijom i nacističkom Nemačkom, svedok se setio i sporazuma Ribentrop - grof Ćano i Ribentropovog oduševljenja idejom da se Albanija pretvori u tvrđavu, koja će vladati Balkanom.
- U novim uslovima, to je centar za trgovinu drogom i centar islama u ovom delu sveta - nije se uzdržao da ovakvu ideju ne prokomentariše svedok.
MNOGO VELIKIH
GOVOREĆI o ideji da "svi Srbi žive unutar jedne države", istoričarka Odri Bading naglasila je da takva ideja nije nešto svojstveno samo Srbima, već svim nacionalizmima. objasnila je da mnogi na Balkanu imaju svoje programe "velikih" država, uzimajući za primer veliku Bugarsku, koja nije ovaj projekt uspela da ostvari, jer se našla na pobeđenoj strani u dva protekla svetska rata.
- Proces u Srbiji bio je potpuno drugačiji - dodala je - zato što, pri ulasku u jugoslovensku državu, srpske granice nisu bile određene u međunarodnom smislu i kada se ova država raspala, srpsko stanovništvo unutar i van Srbije ove granice nije prihvatalo kao legitimne.