Potpisan mirovni sporazum. Panika među Srbima. Ne ostavljajte nas na nemilost Šiptarima, idemo sa vama, kažu.
POVREMENO se, u ponedeljak, 7. juna, čuju detonacije iz pravca aerodroma i Belaćevca.
Najverovatnije se NATO avijacija oslobađa smrtonosnog tereta iz bezbednosnih razloga. Realno gledano sedamdeset šest dana dejstava NATO avijacije, sa oko 1.200 borbenih aviona u vazduhu i na hiljade tona smrtonosnog tereta izbačenog na jednu balkansku zemlju, malu i po površini i po broju stanovnika, nije donelo ništa drugo do mnogo žrtava, ubijenih ljudi, žena i dece, razaranja mostova, kuća, fabrika, puteva, vozova i autobusa punih nedužnih putnika.
Utorak, 8. jun 1999. godine, miran dan od ranog jutra. Sigurni smo da se nešto dešava, ali šta? Okupljeni smo. Sinoć je u Kumanovu potpisan mirovni sporazum. Svi smo, blago rečeno, zbunjeni. Nema nikakve radosti što je, Bogu hvala, prestao ovaj vatromet užasa.
Istovremeno se oseća sreća-nesreća, radost-tuga, i nekakvo teško i veliko razočaranje. Suviše se brzo sve menja bez objašnjenja. Stižu poluinformacije, a one su opasnije od laži. Za sada samo znamo da je vatromet užasa prekinut i da je krvoproliće prestalo, ali dokle?
U BRESJU, gde smo locirani, prava panika stanovništva. Svi plaču, pakuju se i spremaju u beg. Stalno ponavljaju ako ne istu, a ono veoma sličnu rečenicu:
- Ne ostavljajte nas na milost i nemilost Šiptarima. I mi idemo sa vama.
Slušamo ovakve komentare, saginjemo glavu i ćutimo. Šta ima da se kaže narodu koji je u nama i jedino u nama video spas za vreme vatrometa užasa. Neka nam Bog oprosti.
Dobijam naređenje da se spremim i da budem u pratnji reketnog puka, jer se povlačimo sa Kosova i Metohije. Spremam se. Nešto mi se steglo oko srca i imam predosećaj da se ova naša tragedija nije završila. Sanitet se sprema i pakuje za odlazak u Niš. U Nišu će se svi razdužiti i ponovo vratiti u Prištinu svojim porodicama.
Na licima osoblja saniteta zabrinutost i tuga. Spakovao sam se i pre odlaska pozdravio sa svima. Odlazim sa raketašima na drugu stranu. Bože mi oprosti, pozdravljamo se kao da se više nikada nećemo videti.
Idemo u Prištinu. Ja svojim kolima, a sanitet me prati. Ostavljam kola ispred svoje kuće. Put koji vodi za Prištinu je maltene zakrčen saobraćajem.
Traktori sa prikolicama natovareni najpotrebnijim stvarima i pokućstvom beže. Usput kamioni i kola prepuni prtljaga takođe beže. Svi nekud idu, a ne znaju kuda.
POSLE više od pola sata prešli smo manje od šest kilometara, kolika je razdaljina između Bresja i Prištine. Parkirao sam kola i sa svojim vozačem otišao kući da se spremim i da popijemo kafu. Na odlasku sam poljubio majka Maru na vratima, a ona je progovorila:
- Veliki je haos i metež. Kuda idete?
- Iskreno da ti kažem, u neku vukojebinu. Ne brini, biće sve u redu.
Sedam u kola i idemo na zborno mesto. Posle sedamdeset i sedam dana vatrometa užasa, dolazi još strašnije vreme bežanja i egzodusa. Nastavljaju se patnje i nesreće srpskog naroda Kosova i Metohije. Kada će već jednom prestati sprovođenje te sulude ideje da se pokori ceo svet. Uvek i samo uvek strada nedužan narod.
Sve što se desilo na prostorima bivše Jugoslavije proizvod je te sulude ideje. Ponavljam: uvek i samo uvek strada nedužan narod. LJudski leševi razbacani su na sve četiri strane sveta, zbog želje da se potpuno kontroliše ne samo čovečanstvo nego i čovekova duša. Ne može se nikada stvoriti jednoumlje, jer to nije ništa drugo do totalno bezumlje.
"HIMNA"
U VREME agresije, u retkim trenucima predaha, sanitetlije i zbrinuti ranjenici često bi zapevali:
Na Kosovu rastu kosovski božuri
crveni od krvi kosovskih junaka
Sitnice pričaj svojoj srpskoj deci
kako se bori i gine bez straha.
Večito živi Kosovo moje
zagrli nežno dete svoje
ne plači majko biće bolje
kad vratiš decu na Kosovo Polje.
(KRAJ)