Osuđen na smrt u odsustvu, vođa radikala se skrivao u Lomu, odakle je morao da beži u Rumuniju. Prijateljstvo sa rumunskim novinarom Zanfirom Arborijem. Vlada LJotić pomaže prijatelju.
IZ broda "Lojd" kasno uveče se iskrcao na pristaništu zabačene Lom-Palanke rumunski žurnalista Zanfir Arbori. Varošica bejaše već usnula, a pred krčmom za lađare i retke putnike svetiljka je obasjavala ulazna vrata. Zanfir uđe i zateče krčmara, ustanika iz Bosne Jovišu za šankom. Gostiju nije bilo, a, eto, ovaj zakupac, izbeglica, se ipak nekome nada.
- Ovo je... vi već znate za koga. Za vašeg važnog gosta čije ime neću izgovoriti - reče Arbori i pruži artiju Joviši, koji se trže kao da je ugledao zmiju otrovnicu i odlučno reče:
- Gospodine, ja nemam nikakvog važnog gosta. Ko bi od ugleda odseo u ovoj čatrlji skovanoj od dasaka.
- Samo mu vi ovo predajte - navaljivao je novinar i nekako ugura poruku u Jovišinu ruku.
Ovaj sleže ramenima i izađe u hodnik koji je vodio u kvartire za privremeno iznajmljivanje. Gosti su bili razni: nekim poslom ostajali su da konače u zabačenoj palanci, šverceri, begunci, kao što je brat Srbin Nikola Pašić. Bežao je od Milanove poternice odaslate u sve susedne zemlje s molbom da se opasan prevratnik i izdajnik uhapsi i stražarno sprovede do srpske granice gde će ga preuzeti srpski sejmeni, odvesti na Kraljevicu kraj Zaječara i izrešetati po pravosnažnoj presudi. Zanfir, kao i svi žurnalisti, nestrpljivo je čekao, čak se malo sumnjičavo obazirao: može biti da je ovaj Bosanac dobio ovo mesto na pristaništu Lom-Palanke da bi policiji dojavljivao ko se iskrcava, a ko ukrcava na lađe.
Joviša se najzad vrati u krčmu, klimnu glavom i reče:
- Gospodin vas čeka, hajdete za mnom.
UZE fenjer sa šanka i povede Arborija u malo dvorište, mračno, ali ipak zraka obasja ljude koji ležahu na asurama kraj zida. Bejahu obučeni u čudnu narodnu nošnju. Novinar upitno pogleda spavače, a krčmar mu kratko odgovori:
- Braća Crnogorci.
Tako stigoše do neuglednih vrata, pa pošto Joviša zakuca i preko udaraca (dvaput jače, trired slabije), začu se škripa šarki i kroz otškrinuto krilo se pomoli lice u ornamentu poznate brade, doskora sasvim crne, ali od Timočke bune šarale su je i sede vlasi.
- Musje Pašić!
- Musje Arbori!
Prijatelji se srdačno zagrliše i poljubiše, a Joviša ode ponovo u krčmu.
U sobičku nije bilo drugog nameštaja, sem jednog uzanog kreveta prekrivenog nekim izanđalim ćebetom. Sedoše, pod njima zašušta slamnjača.
- Poslali ste mi poruku da pohitam - reče Arbori.
- Ovaj, vi ćete razumeti da ja kao Srbin ne mogu više ostati u Bugarskoj. Posle ovog nesrećnog rata koji je Milan bez razloga objavio Bugarima, za bugarske nacionaliste svi su Srbi neprijatelji. I mene ravnaju sa Milanovim pristalicama, iako me je taj suludi despot osudio na smrt.
- Razumem vašu situaciju, ali šta vi nameravate - upita Arbori.
- Posledice izgubljenog rata biće abdikacija kralja Milana. Tako ja predviđam razvoj prilika u Srbiji. Zameniće ga malodobni sin Aleksandar, a namesnici će me abolirati i pozvati da se vratim u zemlju. Umesto da uništi Narodnu radikalnu stranku, Milan je ojačao. Nema više vlade bez radikala, a radikali neće bez mene ni da prođu pored predsedništva i dvora. Pomozite mi, prijatelju, a ja vam to nikad neću zaboraviti - raspriča se inače ćutljivi Pašić.
- Obećajte da ću ja biti prvi novinar kome ćete dati intervju kad se vratite na vlast... Šalim se, pa gde nameravate iz Bugarske?
- U vašu otadžbinu Rumuniju. Tamo me niko neće dirati.
- I ja tako mislim... Spremite se, a ja ću obezbediti tajni prelazak granice. Idem da obavestim našeg poverljivog vodiča - reče Arbori i napusti tajno Pašićevo prebivalište.
SREĆNO su stigli u Bukurešt i Nikola Pašić se pod lažnim imenom smestio u hotelu "Merkur". Sve bi bilo lakše da je pristao da obrije bradu, ali on je govorio da je pustio bradu u žalosti za preminulom majkom i da će se obrijati tek kad taj bol umine u njegovoj duši.
Vladimir LJotić, takođe emigrant, izmoli Zanfira Arborija da zajedno posete vođu i novinar pristade uprkos Bajinoj opomeni da nikome ne otkriva njegovu adresu. Jednog popodneva zakucaše na hotelsku komnatu. Dugo su čekali u hodniku dok se pred njima ne pojavi traženi gost.
- Ušli su mi u trag i rešavaju da me isporuče Srbiji. Milan preko svojih prijatelja Austrijanaca i Nemaca traži moju ekstradiciju. Pitanje je dana kad će me svezati i otpremiti u sigurnu smrt - jadao se Pašić.
- Moramo te, Bajo, skloniti na neko sigurnije mesto - složi se LJotić.
- Samo, ovaj, teško je to izvesti. Vlado. Pažljivo otškrini zavesu i videćeš da u susednoj kapiji stoji agent. Ne mogu ni u nužnik bez policijskih nadziratelja.
- Gospodine Pašiću, je l` ostaje dogovor da prvi intervju kao predsednik srpske vlade meni date - upita Arbori.
- Ostaje kako je dogovoreno - potvrdi Pašić.
- Onda tu delikatnu operaciju prepustite meni - reče novinar.
Dogovorenog dana Pašić napusti hotel bez stvari, jer je i recepcionar bio zadužen od policije da motri na sumnjivo lice. Naravno da mu nije padalo na pamet da otkaže Sobu. Pred "Merkurom" je čekao fijaker, a u njemu Arbori i LJotić. Pašić je brzo uskočio i fijakerista je ošinuo konja, ali za njima je jurila policijska pratnja. I tako nasta trka kroz Bukurešt sve do ulice Grivici, blizu artiljerijske akademije. Tu, na jednom zavijutku, Pašić iskoči i čučnu iza jednog nazitka, a fijaker zajedno sa pratnjom odjuri dalje. Tako su stigli na severnu stanicu i tek se tu zaustavili. Policajac odmah priđe, zaviri i na svoje zaprepašćenje ne vide onoga koga je dužan u stopu pratiti.
- A šta je sa gospodinom Pašićem - upita.
- Mislite na gospodina Vladimira LJotića - pravio se nevešt Arbori.
- Znate vi dobro na koga mislim. Gde je Pašić?
- Ne znam, gospodine, tražite ga - beše izričit Arbori, a ovaj se kao malo nasmeši i namignu zemljaku od pera. I njemu je laknulo što mu neće zapasti teška dužnost da hapsi i sprovodi tako uglednu ličnost.
DEPEŠA BEOGRADU
IZ rumunskog ministarstva stiže depeša u Beograd da se Pašiću izgubio svaki trag, ali da policija intenzivno traga za beguncem i čim sazna gde mu je boravak, biće slobode lišen i u Srbiju sproveden. Pašić je dane provodio u svom skrovištu, a amo noću, kad bi se ulice ispraznile, izlazio da prošeta i vazduha se nadiše. Ipak, ušli mu u trag zli gonitelji, pa su Pašića odveli tajno u Tukču, gde je proboravio neko vreme, pa se ponovo vratio u Bukurešt. Lakše je kriti se u velikom no u malom gradu.
(NASTAVLJA SE)