Amanet oca Čedomira

19. 03. 2005. u 00:00

Sine, u životu budi sve, samo nemoj da se baviš politikom, savetovao je otac Miodraga koji je kretao put Beograda. Odlazak na studije veterine - iz šešira! Prvi susret s Radivojem Đukićem.

Piše: Ranko MUNITIĆ
"MARTA 1946. godine, u zimskom kaputiću, prepravljenom od stare garderobe svojih sestara, Miodrag Petrović stiže na studije, u Beograd. Još nije znao koji će fakultet da upiše, ali duboko u svesti su mu bile urezane reči oca Čedomira. Pred odlazak, kao amanet, otac izriče jedan jedini savet: - Sine, u životu budi sve! Pij, budi ženskaroš, budi sve, samo nemoj da se baviš politikom! To te molim jer je politika najveća kurva koja će te prodati onda kada budeš mislio da te najviše voli."
Čkaljina staza ima od početka jasan cilj. Što se zakuvalo u Balšićevoj, neće stati pre nego što stigne do scene po meri najboljeg čika Borinog učenika.
"Put do Beograda vodio je preko Stalaća, gde se čekao voz iz Niša. - Pitaš železničara kada stiže voz, a on odgovara: ’Pa, kad dođe!’ Vreme dolaska nikada nije bilo poznato. Iz Kruševca krećem sa grupom vršnjaka. Da bismo prekratili vreme, jedan mladić se seti i na papirićima ispiše nazive fakulteta. Izvlačili smo ih iz kape. Svako od učenika tombole trebalo je da upiše onaj fakultet čije je ime napisano na njegovom papiriću. Izvukao sam list na kojem je pisalo: `Veterinarski fakultet`.
Sa još jednim drugom, po dolasku u Beograd, Petrović odseda kod baba-Dene, svoje rođake. -’Stanovala je u Čučuk Staninoj ulici. Volela je moju porodicu. Bila je od onih starih, plemenitih žena koje veoma poštuju rođake. Već smo prvog dana otišli da kupimo indeks, a onda do stare zgrade Veterinarskog fakulteta ispred koje je stajala tabla sa natpisom: `Ulaz za velike i male životinje`. Eto, čovek koji voli i bukvalno umire za pozorištem upisuje veterinu!
OBAVLJENOG posla dođemo kod baba-Dene. Ona nas dočeka sva uplakana: - Jedva sam, deco, čekala da dođete, jer učite onu školu za životinje! Moj mačor kunja i neće da jede, samo zeva! Zbunim se, jer znam koliko baba-Dena voli mačka, rekoh: - Ali, mi smo tek danas upisali fakultet! - Šta, ti nećeš da mi pomogneš? - preseče baba-Dena, a drugar me nagazi ispod stola: - Ma pustite vi njega, nego imate li, možda, mašice? - Nemam, ali ima domar. - Šta je mačak pojeo? - Ribu. - Dobro, donesite mašice, pa ćemo da ga izlečimo. Ode baba-Dena, a mi uhvatimo mačka za zadnje noge, tresnusmo ga o patos, izlete riblja kost, te mačak odmah živnu. U taj čas vrati se baba-Dena, i bi presrećna što je mezimac spasen. Čudila se kako je tako brzo i uspešno izlečen. Rekli smo da imamo neke specijalne metode i instrumente. Potom, uz bogatu trpezu, proslavili smo upis na fakulte, kao i mačkovo ozdravljenje."
Prvu godinu Petrović uspešno privodi kraju i upisuje treći semestar studija. Kako kazuje, tada već sa kolegom Jotom počinje da organizuje drugarske večeri na fakultetu u okviru kojih su igrani skečevi i jednočinke. - Postajem član dramske sekcije KUD `Ivo Lola Ribar` i, prvi put, srećem Radivoja Lolu Đukića."
Evo jedne od najvažnijih prekretnica u Čkaljinom životu, a pokazaće se - i u karijeri. Kao da se sreću naš Frenk Tešlin i DŽeri Luis, naš Mario Moničeli i Toto, naš Žilijen Divivije i Fernandel.
"U amaterskoj predstavi `Kako se kalio čelik` N. A. Ostrovskog koju režira Lola Đukić, Čkalja nastupa u ulozi Jedan glas. Ubrzo, u režiji Joža Rutića, na repertoaru je bila `Ženidba` Nikolaja Gogolja. Ulogu Ževakina tumačio je Miodrag Petrović, kao sluga Stjepan pojavljuje se Vasa Pantelić, dok je Anučkin bio Zoran Longinović, Potkoljosina igra Dragutin Dobričanin, Kočkarjova - LJubiša Bačić, a Kajganu, Čkaljin kolega sa veterine, takođe sa prezimenom Petrović. Provodadžika u `Ženidbi` bila je Ružica Stepanović, a mlada - Bosiljka Boci. Miodrag Petrović pamti: - Sa ovom predstavom učestvujemo na takmičenju dramskih sekcija Jugoslavije i osvajamo drugo mesto."
KOJIM god ga pravcem život poveo, nešto Čkalju brzo vraća glumi. Ispada, u stvari, da se od te intimne posvećenosti nikad i nije odvajao.
"Jednog dana, profesor anatomije Simić upita me zašto, kada sam već talentovan, ne odem u pozorište. Odgovorih: - Pa, mojima kod kuće je drago što studiram veterinu, kažu da se posao dobro plaća.
Svakog meseca roditelji su teškom mukom izdvajali hiljadu i pet stotina dinara. Sedam stotina dinara plaćao sam sobu, odnosno krevet, pet stotina dinara koštala je studentska menza. Preostalih tri stotine dinara trošio sam na knjige i ostale potrebe. Kada sam shvatio da moji kod kuće opet gladuju, a svaki dinar daju meni, reših da napustim školovanje i da se zaposlim. Nisam želeo da se vraćam u Kruševac. Mnogi moji drugovi i drugarice koji su nastavili da se bave pozorištem, na primer Zorica Stefanović, otišli su u niško ili neka druga pozorišta. Tako i ja reših, da po svaku cenu pokušam sa zaposlenjem u nekom pozorištu."
Studentu iz "malog mista", uz to, privrženiku teatra, Beograd iz druge polovine četrdesetih nije nudio bog zna-kakve šanse. Čkalja, ipak, neće ispustiti ni jednu. Kroz lake i teške situacije, srećna zvezda nije ga napuštala.
Krajem 1946. godine, u Beogradu je zvanično postojalo samo Narodno pozorište. Gradsko pozorište koje kasnije prerasta u Beogradsko dramsko, osnovano je 1947. godine na Crvenom krstu. U sali ovog pozorista Isak Amar organizuje predstavu revijalnog karaktera, koju režira Jozo Laurenčić. Miodrag Petrović angažovan je privremeno kao konferansije na popodnevnim predstavama. - Među glumcima koji su tu nastupali bili su Joža Rutić, Dejan Dubajić, Jozo Laurenčić, Viktor Starčić, Milan Ajvaz. Kontinuirani rad trajao je svega nekoliko meseci, a zatim se grupa rasformirala. Nekako u to vreme stanovao sam sa Milanom Puzićem Puzom.

PRVA PLATA 3.200
- MILAN Puzić je već bio zaposlen u dramskom studiju Radio Beograda i nagovorio me je da polažem audiciju, jer su Drami nedostajali komičari. Bilo je veoma teško zaposliti se u Radiju. Puza je sugerisao: ’Ako te prime, moraš da napustiš fakultet!
Ispitnu komisiju na audiciji činili su književnik Dušan Matić, tada šef Radio drame, Đorđe Kostić, lektor, Dušan Kostić, književnik, Vuk Trnavski, novinar i Jovan Gec, reditelj. Dva dana polagao sam audiciju i primiše me. Dobio sam prvi angažman i platu od tri hiljade dve stotine dinara. Bio je to veoma veliki novac, od sreće sam celo društvo častio u kafani.
(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije