Svađa u srpskoj sobi

12. 05. 2005. u 00:00

Stojeći sam ispisao petnaestak najbolnijih rečenica u mom spisateljskom i političkom životu. Zapad sa islamskim svetom je antisrpski raspoložen i neće nam dozvoliti da ostvarimo svoja nacionalna prava. Borci benkovačke milicije me optužuju za izdaju Srba

RAZGOVOR, to jest rasprava između nas Srba, nastavio se u našoj "srpskoj sobi", ali dogovor nismo postigli. Glavna završna sednica je dva puta odlagana zato što mi nismo mogli da se sporazumemo. Najzad smo morali da zaključimo: na završnoj sednici svih delegacija kojima predsedavaju Vens i Oven, ja moram da iskažem nesaglasnost sa stavovima predstavnika Republike Srpske i suprotstavim se Karadžiću i drugovima. Polazeći na sednicu, stojeći sam ispisao pentaestak najbolnijih rečenica u mom spisateljskom i političkom životopisu, kojima sam prihvatio predložene principe i mape kao osnov za dalje pregovore, izražavajući nesaglasnost s Karadžićem i njegovim drugovima. Dok sam čitao našu izjavu, muslimanski srbomrzac Haris Silajdžić se osmehivao. Karadžić je mirno primio naše mišljenje i izjavio da će, uz konsultovanje s narodom, Vladom i Skupštinom, nastojati uporno da radi na prekidu rata i ostvarivanju mira. Vens i Oven nisu krili ljutnju i nerspoloženje zbog svojih posredničkih neuspeha.

Ne verujem da će Skupština Republike Srpske prihvatiti ženevske principe za okončanje bosasnskog rata.

Hrvatu su ih prihvatili, i to ne krijući zadovoljstvo, osobito mapama.

Razgovor s Tuđmanom je potvrdio naša prethodna nesaglasja o srpskom pitanju u Hrvatskoj. Ipak, dogovorili smo se da nastavimo da radimo na normalizovanju međusobnih odnosa.

Napustio sam Ženevu, neuveren u blizak mir u Bosni i Hercegovini. I uveren da čitav zapad pristrasno i snažno podržava muslimane. Zapad sa islamskim svetom je antisrpski raspoložen i neće nam dozvoliti da ostvarimo svoja nacionalna prava. Nastavljaju se naša sudbinska iskušenja.

17. JANUAR 1993.

...Šta sam ja uradio kao "šef države"?

Najpre: Savezna Republika Jugoslavija ne postoji kao država; ja kao "šef" ničemu nisam mogao, znao i hteo da budem šef. Moje delanje za promene bilo je ono Bolivarovo "oranje mora", to jest, borenje za slobodu. U ovoj "mojoj državi" svi su protiv svih; tolika je negativna energija ovladala njom da je pozitivna promena praktično nemoguća. Stupajući na dužnost dao sam velika obećanja: novu politiku, kao politiku demokratskog kompromisa i mira: prevremene, demokratske izbore: radikalne ustavne i društvene reforme.

Jedino, jedva i donekle, uspelo mi je da se sprovedu nekakvi izbori. Njima su svi nezadovoljni, osim onih najgorih u svemu; Šešelja i njegove komitske družine. Socijalisti me napadaju što sam podržavao Panića i opoziciju; opozicija me napada što se nisam kandidovao na izborima i za njih pobedio S. Miloševića. Svi su povređeni i nezadovoljni, svi smatraju da sam počinio velike političke greške. Šešelj i socijalisti traže moju ostavku. Ljute se nacionalisti što sam pesimist; ljute se socijalisti što sam oportunsit i što hoću koncentracionu vladu, u kojoj bi bili i opozicionari; ljute se antinaicionalisti što se borim za nacionalna prava svih Srba. Novinari pišu da sam neodlučan i preoprezan; dakle, da sam mlakonja. Pisac. Pre izbora, po svim anketama, bio sam najpopularniji političar u Srbiji; sada sam mnogima nekako bivši. Čovek koji je izneverio očekivanja. Narodna većina, kažu mi, i dalje se uzda u mene, jer u druge još manje veruje, pa se plaši da ne dam ostavku. Treba li u to da poverujem, Ana? A ja ne mogu više da radim ovaj uzaludan posao i da podnosim institucionalizovanu nemoć. Znam da zbog Evrope i sveta još uvek treba da služim ovom demonizovanom i iz sveta ostrakiranom narodu; znam da mi nemamo mnogo ljudi koji imaju ugled u svetu i da sam ja danas neko, ma koliko mali, ali ipak s nekakvim ugledom. Neprestano razmišljam: kada da podnesem ostavku i priznam poraz? Bila bi prava sreća da me Skupština smeni i vrati mi slobodu.

Šta mi je bilo zadovoljstvo na predsedničkoj dužnosti?

Pe svega, to što od položaja i vlasti nisam imao nikakve koristi, platu, privilegije; što sam na predsedničkoj dužnosti imao samo štete; što sam trpeo udarce, radio danonoćno, kako u ovoj zemlji nije nikad radio čovek na mom položaju.

Zadovoljstvo mi je bilo što sam znanjem i maštom primoravao na poštovanje strane diplomate i političare, dok su mi ispostavljali zahteve i ultimatume. Tada sam bio i tašt kao Srbin, nisam bio inferioran pred onima koji su zastupali velike i moćne zemlje.

Zadovoljstvo mi je bilo išto svesno nisam učinio nijedno zlo i nijednu znatniju političku štetu državi.

Zadovoljstvo mi je bilo i što sam raskinuo s Titovim državničkim stilom, monarhističkim ponašanjem i luksuznim predsednikovanjem. Posle mene, u Jugoslaviji niko inteligentan ne može da bude predsednik - samodržac, samoljubac, birokrata, uzurpator vlasti.

Zadovoljstvo mi je što ću se mirne savesti vratiti svom radnom stolu, odakle sam svojom voljom otišao...

24. JANUAR 1993.

Danas sam primio protestno pismo od "boraca benkovačke milicije", u kome me nadmeno i grubo vređaju zbog razgovora s "krvnikom Tuđmanom koji ubija Srbe", dok je za "istim stolom sedim s njim i razgovaram". Ja sam, a ne Slobodan Milošević, izdao Srbe u Hrvtskoj. A Slobodan Milošević ih je svojim lošim procenama i zabludama obmanuo da će moći da se otcepe od Hrvatske, da stvore svoju republiku i pripoje se Srbiji. Tu su im kobnu ideju pothranjivali Šešelj i nacionalni maksimalisti, na čelu sa Milanom Babićem; šireni su i šire se fantazmi o "Srpskoj Republici Krajini", državi koja će biti u federaciji srpskih zemalja, što je danas nerealan i bezizgledan nacionalni cilj. Od tog srpskog ideala o ujedinjenju - nema ništa. Čim odu "plavi šlemovi" Srbi iz Hrvatske poći će u Srbiju ili svet. Hrvatska će biti etnički čista. Ono što Pavelić nije uspeo Jasenovcem i jamama, uspeće Tuđman svojom proustaškom vlašću, uz pomoć Nemačke. Taj egzodus mora ići na dušu svih koji su podsticali secesiju kninske Krajine od Hrvatske i prognali Jovana Raškovića s vođstva Srpske demokratske stranke. Moram što pre na sednici Državnog saveta da primoram Miloševića da se izjasni o nacionalnoj politici Srba u Hrvatskoj i Vensovom planu. Ja neću da učestvujem u toj nacionalnoj obmani. "Kiparski model", tj. turska podela Kipra, u koji Milošević intimno veruje, i ne samo on, nema izgleda da se ostvari s Republikom Srpskom Krajinom. Jer Srbija nije Turska, velika, moćna država. Nastaće prava nacionalna tragedija posle konačnog odlaska UNPROFOR iz Hrvatske. Autonomija po modelu Alanda u Finskoj, za šta se zalažu Srbi u Hrvatskoj, na čelu s Pupovcem i drugim "gradskim Srbima", najviši je politički cilj koji Srbi u Hrvatskoj možda mogu da ostvare. Proučio sam ustavno uređenje Alanda. Takvom autonomijom bi se najzad trajno rešilo hrvatsko-srpsko pitanje.

PONOVO KREĆU KRSTAŠI
16. JANUAR 1993.
SUBOTA, u kući sam, jutro. Obaveštavaju me da su muslimani minobacačima bombardovali Bajinu Baštu i Perućac. Oko Skelana se vode žestoke borbe. Muslimani ubijaju redom, pale srpska sela, proteruju Srbe preko Drine. Bije se bitka za Drinu. To je etničko čišćenje Srba. Velike žrtve na obe strane.

Zastupnik božji na zemlji, papa Vojtila, kritikuje Evropu zbog ravnodušnosti prema ugroženim muslimanima, zahteva kažnjavanje agresora i vojnu intervenciju protiv Srba. Sveta Stolica, stari, večni neprijatelj Srba - pravoslavnih šizmatika, nije izdržala da samo iz mraka radi protiv nas. Mora da je trenutak kritičan, mora da se u svetu prelama naša sudbina, kad se i papa oglasio zahtevajući rat. Ponovo sa Zapada kreću krstaši. Sada da oslobode Prorokovu Bosnu.
(NASTAVLjA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije