Na Univerzitetu u Kelnu govorio sam o savremenoj jugoslovenskoj književnosti, pa i o delu Dobrice Ćosića, uz napomenu da je on u sukobu sa vladajućom partijom, ali mu knjige izlaze u velikom tiražu. Već sutradan su zaduženi za Partiju u ambasadi tražili m
NEKOLIKO meseci kasnije organizovali smo "Jugoslovensku nedelju" u gradu Hagenu u Rurskoj oblasti. Došao sam da razgledam prostorije za priredbe i izložbe. Na desetak, dvadesetak metara od nas primetio sam čudno obučenog mladića. Delovao je kao hipik, imao dugačke brkove i smešan šešir i stalno me je nekako fiksirao. Počeo je da mi ide na nerve, pa sam mu uzvraćao pogled sve direktnije. Onda mi je prišao, izvadio službenu legitimaciju sa političkim bedžom i predstavio se kao inspektor njihovog protivterorističkog odreda.
- Oprostite što tako izgledam, gospodine savetniče, ali to je kamuflaža. Kad god budete ovde u Hagenu ja ću se muvati oko vas...
Slegnuo sam ramenima. Ako je taj izgled bio neka kamuflaža... Upadljivije niko nije mogao da izgleda.
Ne znam koliko sam predavanja održao, najčešće u raznim nemačkim sredinama, ali i u klubovima naših ljudi. Pozvali su me da na slavistici Univerziteta u Kelnu održim predavanje o savremenoj jugoslovenskoj književnosti. Nisam mogao da se duže zadržim na pojedinim piscima, ali sam, naravno, govorio takođe i o delu Dobrice Ćosića, više uzgred napomenuo da je u sukobu sa vladajućom partijom, ali da mu knjige, ipak, izlaze u velikom tiražu.
Već sutradan je u moju kancelariju došao sekretar naše osnovne organizacije Saveza komunista Miloš Krstić, savetnik za ekonomska pitanja, i rekao da napišem izjavu kako sam se usudio da hvalim Dobricu Ćosića.
REKAO sam da neću. Krstić, kojeg smo zvali Krle, stvarno mi je bio i ostao dobar prijatelj. Prve dve godine, pošto sam stigao, ja sam bio sekretar Partije, pa me Krle nasledio. On nije više insistirao, ali posle njega došao je kod mene izaslanik Centralnog komiteta pri našoj ambasadi. Ime mu nisam zapamtio, a nije to ni zaslužio. Niko ga nije voleo, nismo znali šta uopšte radi, bio je već u penziji, a poslali su ga sa platom ministra savetnika.
- Čujem da si odbio da napišeš izjavu u vezi tvoje afere sa Dobricom Ćosićem!
- Dobro si čuo.
- Da li znaš da mi to možemo staviti na dnevni red i bez tvoje izjave i da će to onda za tebe biti mnogo gore.
- Možete. Ali znaš šta ću ja onda reći?
- Šta?
- Prvo ću sastaviti spisak koliko sam ja održao predavanja, a koliko svi vi ostali. Ne govorim u nastupima na nemačkom jeziku, jer nijedan od vas ne zna dovoljno dobro da govori na tom jeziku, nego na našem, ali verujem da sam i na srpskom održao više predavanja nego svi vi skupa!
U to vreme sakupljali su se dobrovoljni prilozi za izgradnju autoputa, svako je dao određeni procenat svoje plate. Nastavio sam:
- A pitaću nešto konkretno i tebe. Ti teraš naše siromašne gastarbajtere da daju deo svoje crkavice za izgradnju autoputa, a sam nisi upisao ništa pod izgovorom da daješ od svoje penzije u Beogradu u dinarima. Kako to?
- Ti bi me to javno pitao?
- Probaj, pa ćeš videti!
DA li uopšte treba da kažem da se slučaj predavanja Ivana Ivanjija u kojem je pozitivno, mada da samo uzgred, navedeno delo Dobrice Ćosića, nije stavljen na dnevni red osnovne organizacije Saveza komunista Jugoslavije u ambasadi SFRJ u Bonu?
Dok je Lončar bio ambasador posao me nekako i zabavljao. Posle tri godine on je vraćen u Beograd, umesto njega je došao Srbin, a bosanski kadar, Radivoje Makić, poltronska dušica sa kojim nisam voleo da sarađujem. Dobar ambasador će kod vlasti domaćina energično zastupati interese svoje zemlje i zbog toga će neretko dolaziti u sukobe sa pojedinim ministarstvima, pa i sa vladom u celini. Istovremeno će svojoj centrali iznositi sve argumente koje mu partner daje, pa će ispasti kao da zastupa njegovo mišljenje i da je protiv svoje sopstvene vlade. Hoću time da kažem, kratkoročno, sve dok je u službi, takav ambasador biće neomiljen u zemlji u kojoj nastupa, a sumnjiv u rođenoj centrali. Tek sa izvesnog rastojanja obe strane će shvatiti koliko je bio koristan za uzajamne kontakte. Makić je bio sušta suprotnost takvom ponašanju. U razgovorima sa Nemcima uvek je snishodljivo "išao niz dlaku", a u depešama o svojim nastupima pisao je u stilu "pokazao sam ja njima!" Meni je to strašno išlo na živce, ali hteo sam da budem i ostao sam lojalan.
Ponekad ipak ne bih izdržao. Na ručku koji je Makiću priređen u Bremenu, gde se oduvek veoma pazilo na protokol i ceremonijalnost, dok se konzumiralo predjelo moj amasador je toliko mlatarao nožem za ribu da je majonez prštao na sve strane, pa sam ga opomenuo. Poslušao me bez reči.
DOBRI VOJNIK
TELEFONOM se javio "vojni protokol". Nisam ni znao da tako nešto postoji. Pitali su me da li bih hteo da kao prevodilac pratim šefa Generalštaba Viktora Bubnja u Švajcarsku? Kako da ne! U toku prvog razgovora saopšteno mi je da treba da ponesem smoking i planinarsku opremu. Odgovorio sam da kao čovek iz pozorišta zaista posedujem smoking, ali da odeću za planinarenje nemam i ne pada mi na pamet da je kupim zbog jedne jedine prilike. Vojska mi je dala savršenu vetrovku, kakvu nose generali, odgovarajuću obuću i šapku sa štitom planinarskih jedinica.
Pitao sam generala Bubnja da li da na vetrovku sašijem svoj vojni čin?
- A šta ste vi?
- Rezervni poručnik, druže generale!
- Taman posla. Pomisliće da ste mi nosač prtljaga. Onda radije bez ikakvog čina...
(KRAJ)