Kako je hrvatski vrh, uz pomoć Amerike i NATO, planirao i izveo najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata u Evropi. Na direktnoj vezi sa Belom kućom bio vojni ataše ambasade SAD u Zagrebu, Ričard Herik, koji j
PORED desetostruko jače hrvatske vojske, krajiški Srbi imali su za protivnika i najveću svetsku silu. Amerika nije samo nadzirala kompletnu akciju "Oluja", nego je i direktno inicirala. Zeleno svetlo Bele kuće i njenog tadašnjeg šefa Bila Klintona za napad na Krajinu, zvaničnom Zagrebu preneo je potpukovnik Ričard Herik, u to vreme vojni ataše američke ambasade u Hrvatskoj.
Nekoliko dana pre nego što je grunula "Oluja", Herik je Markici Rebiću i Miroslavu Tuđmanu, šefovima hrvatske službe bezbednosti, predao poruku u kojoj se kaže da "SAD nema ništa protiv akcije, ali da sve mora biti čisto i brzo i gotovo za pet dana".
Da je agresija bila brza govori podatak da je za samo četiri dana s Banije, Korduna, iz Like i severne Dalmacije prognano 280.000 krajiških Srba. A koliko je bila "čista" svedoči 2.000 ubijenih srpskih civila i zarobljenih vojnika. Prostor veličine današnje Slovenije, u kojem je živeo većinski srpski živalj, etnički je očišćen od svojih vekovnih stanara, a više od osamdeset odsto njihove imovine je opljačkano i spaljeno.
KLINTONU SE ŽURILO
KLINTON i njegova administracija nisu, međutim, imali identične stavove oko vođenja "Oluje". Piter Galbrajt, tadašnji američki ambasador SAD u Zagrebu, 2. avgusta, dva dana pre početka velikog srpskog egzodusa, u Beogradu je dobio potpis predsednika Vlade RSK Milana Babića, na plan 3-4. Mirovni sporazum, koji je Ameriku i svet trebalo da uveri da Slobodan Milošević neće poslati srpsku vojsku Krajišnicima u pomoć, nije omeo Franju Tuđmana u nameri da juriša na srpsku teritoriju. Plamen rata koji je zapalio 27. jula, na Brionima, uz podršku vojnog i civilnog vrha, nije mogao da ugasi čak ni mirovni sporazum potpisan u Beogradu, u prisustvu američkog diplomate.
Detalje oko političke igre vođene u Vašingtonu nedavno je objavio i hrvatski nedeljnik "Nacional". Prvi put, na desetogodišnjicu velike srpske "seobe", Hrvati su javno priznali značaj američke podrške.
U "Oluji", Hrvatska je iskorišćena da se preko nje udari po srpskim snagama, ne samo u Krajini nego i u Republici Srpskoj. Uz američki blagoslov, potpisana je i Splitska deklaracija. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović dogovorili su da je hrvatskoj vojsci dopušten nesmetan ulaz na teritoriju BiH. Da bi se Krajini zadao najsnažniji udar, HV je tako izašla na Dinaru iznad Knina.
Klintonov cilj bio je da se Milošević prisili na Dejtonski sporazum. Američkom predsedniku se žurilo jer je te, 1995, bio pred drugim izborima, a njegov protivkandidat Bob Dol je od Kongresa tražio ukidanje odluke o embargu na uvoz oružja muslimanima u BiH. Ovo područje Balkana tako je postalo važno zbog unutrašnjih prilika u SAD i njegovog opstanka u Beloj kući. Bila je to Klintonova borba sa vremenom. Da bi zaustavio Dolovu inicijativu trebalo mu je brzo rešenje krize u Krajini. Klasičnu diplomatiju je zaobišao da na leđima ne bi imao Englesku i Francusku.
Priprema za "Oluju" vođena je u najstrožoj diskreciji. O akciji nije znao čak ni Piter Galbrajt. Na direktnoj vezi sa Vašingtonom bio je vojni ataše.
Iz dva razloga Amerikanci su izbegli pomoć engleskih i francuskih trupa. Prvo, nije im odgovaralo njihovo protivljenje naoružavanju muslimana. Zato su američki kontingenti stizali tajno, preko aerodroma u Tuzli. Drugi, indikativniji razlog vezan je za Klintonov strah od neuspeha akcije. U tom slučaju, Amerika bi se od hrvatske agresije, a svedoci ponekad nisu poželjni.
Ali, kako je po oceni hrvatskog saveznika iz Vašingtona akcija uspela, Klinton i Holbruk su s ponosom priznali da su u njoj aktivno učestvovali!
Direktna saradnja Hrvatske i SAD "o srpskom pitanju" počela je 1992. godine. Glavni koordinatori bili su general Džems Klaper, pukovnik Herik iz američke obaveštajne službe i Ivan Šarac koji se sa 17 godina, posle bekstva iz SFRJ, uključio u ustašku emigraciju u SAD. "Trgovina" je počela kada je Hrvatska Amerikancima dala ruske podvodne mine, najmodernija ruska torpeda i kripo zaštitu koju je koristila JNA. Američki "herkulesi - c 130" u velikoj tajnosti sletali su na splitski aerodrom i odatle prevozili važne pošiljke za SAD.
MILOŠEVIĆ PRISLUŠKIVAN
KAO nagrada, iz Vašingtona je stigla oprema za priskuškivanje koju su Hrvti uperili prema Srbiji i Crnoj Gori. Pretpostavlja se da su istovremeno snimali oko 20 hiljada telefonskih razgovora. Amerikanci su poslali i bespilotne letelice koje su, takođe, uz pojačane mere bezbednosti instalirane na malom aerodromu na Braču. Zahvaljujući njima Hrvati su mogli da snime sve položaje odbrane Krajine. Bezbednosnu odbranu Krajine "bušili" su i pojedini oficiri UNPROFOR.
Posle incidenta sa nemačkim vojnim atašeom Hansom Šuanom koji je pokušao da sazna nešto više od bespilotnim letelicama, baza špijuniranja Krajine i RS prebačena je u Šepurine kod Zadra. Amerikanci su hrvatskoj vojsci ustupili snimke sa terena. Slika je satelitski prenošena u Pentagon.
Planirajući "Oluju" Amerikanci su se plašili da će Milošević napraviti protivudar sa dve tenkovske brigade u istočnoj Slavoniji. Intenzivnim prisluškivanjem otkrili su da se to neće dogoditi jer su Beograd i Knin verovali u mirovni sporazum Babića i Galbrajta. Za svaki slučaj, Holbruk je hrvatskom ministru odbrane Gojku Šušku savetovao da se ne obazire na pritiske sa strane. To se, očito, odnosilo na ambasadora Galbrajta koji ništa nije znao o planovima Hrvata i Amerikanaca. Verujući i mirovni sporazum potpisan u Beogradu Galbrajt je postao trojanski konj svoje vlade u Vašingtonu.
U noći između 3. i 4. avgusta, Amerikanci su zatražli da hrvatske jedinice u zoru isključe sve telekomunikacijske uređaje. Tako su lakše omeli i uništili srpsku telekomunikacijsku mrežu. U krajinske centre veza na planinama Đelavac i Plješevica Pentagon je za svaki slučaj poslao i avine koji su, čim je akcija odobrena, počeli da seju bombe.
Vest da su američki avioni gađali protivavionsku bateriju iznad Knina objavljena je u svim hrvatskim medijima. Posle oštrog prekora Zagrebu, jer je obelodanjeno američko učešće u "Oluji", vest je hitno povučena. Ceo tok operacije Pentagon je satelitski pratio. Veruje se da su snimci sačuvani.
AMERIČKA OBUKA
UZ obaveštajnu podršku i učešće avijacije u napadu na Krajinu, SAD su u MPRI, firmi ratnih veterana, obučavale hrvatske vojnike. Američka vlada za koju se pretpostavlja da je osnivač MPRI, angažovala je petnaest najboljih oficira.
KOPALI OČI
HRVATI su se na najbrutalniji način obračunavali sa krajiškim Srbima. Obdukcija stručnjaka VMA pokazala je da je tokom "Oluje" streljano 345 muškaraca i 64 žene. Obešeno je 7 muškaraca i 6 žena. Kundacima je masakrirano 8 muškaraca i 20 žena.
Dvojici muškaraca i četiri žene izvađena je utroba. Među žrtvama kojima su ruke odsečene, otrgnute i polomljene je 5 muškaraca i jedna žena. Hrvatski bojovnici tridesetorici muškaraca i sedam žena odsekli su uši. Oči su iskopali trideset jednom muškarcu i 38 žena.
Na telima tri muškarca i tri žene tragovi su pokazali monstruozno iživljavanje na genitalnim organima. Ženama su sekli dojke, a petnaestorici muškaraca su izrezali kožu na kaiševe ili otrgli delove lica. Jednom muškarcu su odsekli glavu.
Kod 240 muškaraca i 55 žena ni obdukcija nije mogla da utvrdi način na koji su ubijeni.
Po monstruoznosti ostaće upamćeno zverstvo nad trogodišnjom devojčicom. Mrtvu su je bacili svinjama.
Živo spaljeno 96 žena i 35 muškaraca
Na komade isečeno 16 žena i 17 muškaraca
Noževima ubijeno 27 žena i 117 muškaraca