Krčmeći državnu imovinu, Karadžić je sa nekim crncima iz Afrike sklopio ugovor o prodaji "Telekoma RS". Kad sam odbila da na taj ugovor stavim svoj potpis, jer je bio poguban po nas, Radovan mi je rekao: Nije važno to što vi pričate. Važno je da su kupci
KLIČKOVIĆ mi reče da je situacija sa "Telekomom Republike Srpske" ozbiljna i već je sve pri kraju, samo još treba da se potpiše ugovor i čudi se da me Radovan o tome nije obavestio. Jedna firma pregovara sa Radovanom da se proda "Telekom" i spomenu da su predstavnici firme dolazili više puta i da su crnci i da tu posreduje i Radovanov brat Luka. Setih se da sam već videla tu grupu zainteresovanih sa Karadžićevim bratom, ali nisam imala nikakav interes da se raspitujem ko su oni.
Dakle, o tome se radi. Tražila sam od premijera da mi odmah dostavi ugovor, dobila sam ga istog dana i uveče čitala to “čudo od ugovora”. Još mi je Gojko rekao da se taj ugovor mora brzo potpisati. Crnci su sa Lukom duže na Palama, a izgleda da je Karadžić već ušao u neku obavezu prema njima. Oni hoće dva potpisa, predsednika Republike Srpske i premijera.
Za sve ovo što sam saznala od Kličkovića, kao i za neke druge stvari koje nisu za priču, i nuđenje video-dokaza (mislim da za Republiku Srpsku nije važno, ali za kompromitaciju nekoliko ljudi iz vrha jeste) za koje ja nisam imala interes, pored toliko drugih važnih podataka koji se tiču imovine Republike Srpske, ja bih premijeru oprostila sve njegove grehe. Uvek sam za njega govorila da je simpatično spadalo i nije on kriv što ga postaviše za premijera, kao ni onaj konj kojeg je, čini mi se, Kaligula, proglasio senatorom.
Pročitala sam ugovor kojim smo mogli potpuno da izgubimo "Telekom" i ako se to ne desi u dogovorenom roku, moramo njima plaćati grdne pare. Nije bilo potrebno biti stručnjak pa zaključiti da je ugovor poguban za našu stranu. Slala sam ga jednom pravniku, a on se sa još dvojicom konsultovao. Kada sam dobila njihovo pisano mišljenje poslala sam u Vladu sa propratnim upozorenjem da niko ne sme da potpiše takav ugovor.
Tražila sam da se proveri kredibilitet firme, ali ta firma nigde u svetu nije registrovana. Mislila sam: sve naše lopovske firme makar su registrovane. Kakav napredak u odnosu na Crni kontinent!!! Bolje bi bilo da su imenovali Radovana i Momu kao konsultante koji bi ih uputili kako se mogu i sa registrovanim firmama obavljati lopovski poslovi.
Nije prošlo nekoliko dana, javio se Radovan, besan, objašnjava da moram da potpišem ugovor i pita me: “Znate li vi ko su oni ljudi, crnci, koji ovde dolaze sa mojim bratom?” Odgovorila sam da me oni nisu interesovali, nego ugovor koji je poguban za nas, a firma koju predstavljaju uopšte nigde na svetu nije registrovana. “To su stvari koje me interesuju u ovom slučaju.” Odgovorio je: “To što vi pričate nije važno, ono što je važno jeste da su oni crnci iz istog plemena iz kojeg je Kofi Anan.” Zapanjena pitam kakave veze ima generalni sekretar UN Kofi Anan sa "Telekomom Srpske", a odgovor je bio: “On može da me oslobodi od haške optužnice.”
Ovo je samo jedan od mnogih primera koji oslikava ličnost Radovana Karadžića. Dakle, ne samo da kao gangster upada u SDK i diže desetine miliona maraka ili dolara, koji nestaju u nepoznatom pravcu, nego sada rasprodaje državnu imovinu. Šta je sve taj čovek radio i šta će još da uradi? Jedino ga može opravdati poremećenost uma - to je bolest. Ali, u tom slučaju, šta nas može opravdati uzdižući tog čoveka? Ništa, baš ništa.
Spasla sam "Telekom", ali u Radovanovim razmišljanjima postala sam meta za odstrel. Sve što je tada radio, kao i kasnije, ali i sada, svodi se na onu sumanutu ideju: “Kada ja propadam, neka propadne i Republika Srpska, ali i Srbija.”
U jednom kratkom razgovoru, koji je on nametnuo, rekao je da samo želi da mi ponovi ono što je već kazao, da se njegovom ostavkom i mojim izborom ništa nije promenilo i da će on i dalje sve da vodi. Dakle, ne samo da će se “baviti ekonomijom” nego će i dalje da drži vlast.
Rekla sam mu da ja to neću dozvoliti, jer je odgovornost moja i neću dozvoliti da budem odgovorna za tuđa nedela. Rekla sam mu: “Radovane, ni majka koja rodi dete nema pravo na njegov život. Vi niste stvorili Republiku Srpsku, jeste učestvovali u njenom nastajanju. Stvarali su je oni koji leže ispod onih krstova i oni mučenici ranjenici - mladi ljudi u kolicima koje kao predsednik niste obilazili.” Udario je šakom o sto i rekao: “Ja sam je stvarao, ja polažem pravo na Republiku Srpsku.” Čisto sumanut odgovor kao i ponašanje, a preteći pogled malo koga ne bi uplašio. Mene nije.
Prvi put sam se srela sa čovekom koji je bio na čelu DB, Dragišom Mihićem. Bilo je to u novembru 1996. Razgovor je dugo trajao i za mene je bio od velike koristi. Već sam spomenula kako su lopovi sa prestankom rata promenili način svog poslovanja, modernizovali se, vidi se da prate i primenjuju savremene tokove u oblasti kriminalne delatnosti. Više nema kao što je bilo u ratu: “Ovo je Momim šleper, ovo je Radovanov, ovo je Cickov, Tintorov, Kojićev” itd., nego tu su sada imena firmi "Selektimeks", "Centreks"... ima ih mnogo i svakim danom se umnožavaju. Nešto slično onoj firmi gde nam za dlaku ode naš "Telekom".
Iz dugog razgovora sa Mihićem saznajem suštinu poslovanja ovih firmi koje trebaju da predstavljaju našu ekonomsku perspektivu - našu budućnost koju su nam odredili Radovan i Momo. Ova šema podrazumeva da je narod skroman, kako jednom reče Radovan: “Najbolji narod, ne buni se”, njemu će oni iskazati milost bacajući mu mrvice. Ako protestuje i ima neke želje, onda neka ide u p. m. (to su Radovanove reči). Devedeset odsto zarade od trgovine (jer lopovi nemaju smisla za razvoj) ići će u preduzeća firme i onima na vrhu koji celu rabotu politički pokrivaju - njima najviše.
Kada je sve ispričano, sećam se da sam postavila sledeće pitanje: "Mihiću, ja sam po mojim kvalifikacijama daleko od toga, ali vi ste svakako kvalifikovani da date definiciju te vrste privređivanja. Kako bi vi to formulisali?" "Državni kriminal", bio je njegov odgovor. Zar da ja budem predsednik republike u kojoj vlada državni kriminal, zar za to padoše onolike žrtve? Dobro me je ovo potreslo i znala sam šta me čeka - rat sa institucijom koja, umesto da suzbija kriminal, do guše je utonula u njega, a to je Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Mihiću sam bila zahvalna na njegovoj iskrenosti. Jasno je da i on u tome učestvuje, jer ne bi mogao drugačije da bude na tom mestu, ali videla sam da još ima stida i neke savesti u tom mladom čoveku koji verovatno nikada ne bi krenuo tim putem da ga Radovan nije zloupotrebio. Tako je bilo sa mnogima, koji se za tren opuste i oni ih uprljaju, iskompromituju, a onda oni upravljaju njihovim sudbinama.
Prošla su dva meseca od ovih saznanja i pružila mi se prilika da isto ili nešto slično, dopunjeno, čujem od ministra unutrašnjih poslova Kijca. Dopunjeno podacima kako roba prolazi preko granice, a nekada se i odmah vraća. Shvatila sam glavne stvari, ali one značajne detalje ne. Od njega sam čula o distribuciji zarade, ostaje nešto i njegovom ministarstvu. On se sa svim ovim hvali, pun je siline i smatra da su to genijalna rešenja Mome i Radovana kojima se divi. Ministar unutrašnjih poslova - kriminalac prve klase!
Iz celokupnih mojih saznanja o "Selektimeksu" i "Centreksu" i dokumentacije sa kojom sam raspolagala, napravila sam rezime i sve to uputila na Vladu da stručna komisija oceni validnost podataka. Formulisala sam više od dvadeset pitanja na koja očekujem odgovor.
U isto vreme dala sam javno saopštenje o mom delovanju u ovoj oblasti, o angažovanju Vlade, i da će sve slične firme proći kroz rigorozna ispitivanja od države. Moja namera je bila da se na ovaj način angažuju državne institucije u realizaciji programa koji se odnosi na suzbijanje kriminala i da o tome redovno obaveštavamo javnost. Naveče, iza emisije vesti, bilo je emitovano predsedničko saopštenje koje je redigovano tako da je bilo konfuzno i niko nije mogao da shvati šta sam htela da kažem, pa ni sama ja kao predsednik. Tekst je iskazan nekim drugim rečima, nekim tuđim rečima. To nije bio moj tekst.
Zvala sam direktora TV Pale, tada je to bio pokojni Ilija Guzina. Na moje pitanje: “Ko je menjao moj tekst” i kako tako nešto može da se desi, objašnjenje je bilo sledeće: pošto se u tekstu spominju “državne firme” on je tražio konsultacije sa “najvišim instancama Republike Srpske”.
Sa te najviše instance dobio je izmenjen tekst koji je pročitan. Pitala sam ga: ko je za njega ta “najviša instanca”. Rekao je: “Predsednik Karadžić.” Iza ovoga bilo mi je jasno da ja ni kao predsednik ne mogu da komuniciram sa javnošću sve dok je TV vlasništvo Radovana i Mome i dok je direktor Ilija Guzina. Prema tome, i tu treba brzo nešto menjati. Međutim, sve što je trebalo učiniti sa sredstvima informisanja, da bi javnost tačno bila obaveštena, učinjeno je mimo mene, nekim čudnim tokom događaja koji su išli u pozitivnom pravcu. Skoro bez ikakvog mog učešća. Kao da je neka početna izmena lančano proizvela niz drugih manjih promena koje su dale pozitivan rezultat. Tako ja tumačim promene koje su nastale u tom važnom sektoru informisanja - u području elektronskih medija.
Umro je Ilija Guzina, bio je bolestan i onda kada mi je objašnjavao koja je to “najviša instanca u Republici Srpskoj”. Iza toga došlo je do spontanih izmena nabolje, bez mog učešća. Posle dva-tri meseca sretnem na stepeništu u Banskom dvoru, gde je u jednom krilu zgrade bila smeštena televizija (banjalučki deo), snimatelja Čabrila, kuma i odanog prijatelja Krajišnikovog. Prisećam se da je nekom malom kamerom beležio rad SDS-a pre rata. Bio je u toj sferi neko tehničko lice. Na stepenicama kratak susret s njim, u prolazu me pita: “Kako ste profesorice?” A ja pitam: “Šta vi, Čabrilo radite u Banjaluci?” “Evo, jutros sam stigao sa rešenjem o postavljenju za direktora TV Banjaluka.” “Pa, Čabirlo, ko vam je potpisao postavljenje?” “Krajišnik.”
PREMA SVECU TROPAR
SNIMATELj Čabrilo se upravo vraćao sa sastanka gde su mu zaposleni TV Banjaluka rekli da ga ne mogu prihvatiti za direktora. Sve je bilo komično i u svemu nije kriv siroma’ Čabrilo. Ono što je opasno jeste da Krajišnik demonstrira svoju silu i moć. On je član Predsedništva BiH i ne poseduje takve ingerencije da može da vrši ikakva postavljenja i smene. On samo na nivou države BiH ima ovlašćenja koja deli sa još dvojicom sebi jednakih. Međutim, i ranije, kao predsednik Skupštine, sa te pozicije, imao je formalno ograničen uticaj, ali on je sebi sam dao ogromna prava i moć. On to jednostavno sam sebi prigrabi.
Brzo je Čabrilo napustio Banjaluku, bolje rečeno, oteran je. On je bio Krajišnikov izbor. Kako se kod nas kaže: prema svecu i tropar. Kasniji Krajišnikovi pokušaji da zauzme predajnike i da on kontroliše oblast elektronskih medija nije uspeo. Nije uspeo ni da uništi one predajnike koje nije mogao da obezbeđuje. Sve je on to neuspešno pokušavao. Ovakvim postupcima izazvao je intervenciju SFOR-a, jer u mirovnom sporazumu postoje precizni propisi koji se odnose na medije.
(NASTAVLjA SE)