U martu 1997. na Pale je stigao patrijarh Pavle sa episkopma RS. Karadžiću i Krajišniku je bez ikakvog uvoda rekao: Narod je u bedi, a vas dvojica sa vašom braćom bavite se nezakonitim poslovima. Došli smo da vam kažemo da prestanete sa tim.
Tako je bilo i pri našem poslednjem susretu, kada je došao kod mene da me pozdravi, da me blagoslovi u mojoj nameri da priznam svoju krivicu i kažem istinu kako nisam ni izdavala naredbe niti ih izvršavala. Za mene je bila samo jedna dilema: pred kim ću to reći, da li su dostojni oni u sali te iskrenosti. Tada je to bila jedina moja muka, a on mi reče: “Pa, Bog je svugde, i u toj sudnici, govorićete njemu.” Ali o toj temi, o sudnici gde se pravda teško postiže, biće govora u trećoj knjizi, ako mi dragi Bog da zdravlja i života.
Tada, tog februarskog dana, u razgovoru smo došli do Dejtonskog sporazuma, naročito smo dosta govorili o povratku izbeglica i našem oskudnom stambenom fondu. Tom prilikom sam mu spomenula da me brine jedan naš veliki porok, jedna naša velika boljka, što zavisi samo od nas, a ne od stranog faktora, a to je kriminal velikih razmera koji osiromašuje zemlju i narod. Za dve-tri nedelje iza ovog susreta, naš ministar za verska pitanja Dragan Davidović mi javlja da će patrijarh sa episkopima Republike Srpske doći na Pale i da želi da razgovara sa Karadžićem, Krajišnikom i sa mnom. Tema nije najavljena, ali ovo ukazuje na njen značaj.
Kao da je to juče bilo, dobro se sećam tog martovskog dana od pre osam godina. Čim su seli, naš patrijarh izvadi neku malu cedulju, podsetnik, što je govorilo o njegovoj nameri da duže zbori i bez ikakvog uvoda saopšti sledeće: “Ono što ugrožava Republiku Srpsku su kriminal i korupcija. Narod je u bedi, a vas dvojica sa vašom braćom bavite se tim nezakonitim poslovima. Sada je sva odgovornost na plećima predsednice, a to je veliki greh prema Bogu, narodu i prema njoj. Došli smo da vam kažemo da prestanete sa tim. Mi dobijamo informacije od naroda koji je, u crkvi, u direktnom kontaktu sa sveštenikom.” Svaki od episkopa nešto je rekao, neko svoje saznanje koje potkrepljuje patrijarhove reči. Oštar i otvren je bio episkop Atanasije. Samo je vladika Jefrem uporno ćutao.
Sa druge strane stola prvo je odgovorio Karadžić i rekao da pogani jezici stvaraju takvu predstavu. Ako ima lopovluka, onda je to neka periferna, prateća pojava, ali glavna linija, osnovni naš privredni razvoj je čist i sve se radi po zakonu. I dodao je: “A moj brat Luka, kojeg spominjete, on je siromašan čovek, koji je kao pekar za celo vreme rata pravio hleb za izbeglice i badava ga delio narodu.”
Da je to slučajno čuo njegov brat Luka, bunio bi se, jer on nije pekar, nego biznismen koji je nekoliko meseci kasnije izjavio novinarima “Reportera”, koji su detaljno opisali njegovu ogromnu kuću građenu za vreme rata, da on ima razgranatu svoju biznis mrežu ne samo u Jugoslaviji i Republici Srpskoj nego i u Bugarskoj, ali i još dalje. Tako je Luka demantovao svoga brata Radovana koji je na tom sastanku rekao da je njegov brat siromašan čovek.
Patrijarh i episkopi su žurili. Ja sam im zahvalila što su došli, i to samo zbog toga, i dodala sam da nije tačno kako kaže Karadžić da je kriminal nešto sporadično. On je prisutan u svim našim privrednim tokovima. Prisutan je u samom vrhu, i tu sebe izuzimam, a ja ne verujem da ću moći dugo da se sama borim protiv tog zla. Otišli su, a ova dvojica pitaju jedan drugog: “Zašto dođoše ovi u mantijama?” Oni su toliko ogrezli u kriminalu da ga prihvataju kao nešto normalno, kao i njihove laži: “Moj brat je siromašni pekar.” Jedino tako mogu protumačiti njihovo čuđenje. Kako će onda da shvate kakva je poruka upućena njima.
Na moj zahtev Vladi da ispita poslovanje "Selekta" i "Centreksa", formirana je komisija i nakon dva meseca dobila sam njihov izveštaj. Zaista su dobro uradili posao i odgovorili mi na postavljena pitanja. Proširila sam svoja saznanja i obogatila novim podacima. Po istoj kriminalnoj šemi posluju i ostale firme. Postoji jednoobrazna šema kriminala, tipična za prostore bivše Jugoslavije. U izveštaju se usput spominju i druge firme, zaboravila sam im nazive, ali pamtim imena glavnih vlasnika, što ne znači da su te firme registrovane na njih. Obično i nisu. Kako reče Radovan: “Važno je da je firma registrovana, a može i na izmišljeno ime.” To je njegova zakonska inovacija, kao što i "Centreks" nije registrovan na ime Karadžića nego na drugu osobu.
Pozvala sam tužioca Puvačića i direktno njemu predala kompletan materijal za jedno od ova dva preduzeća koje je registrovano u Banjaluci, a tužiocu u Srpskom Sarajevu poslala sam materijal za drugu firmu.
Dakle, tužilac Puvačić ima kompletan materijal, kao i onaj za falsifikovanje mog predsedničkog potpisa o čemu je već bilo govora. Nikada nije postupio po zakonu i savesti čestitog profesionalca. Nije on bio jedini koji je navikao da radi po preciznim naređenjima Karadžića i Krajišnika: ovoga treba goniti, ovoga ne, pocepaj optužnicu, a za ovog drži optužnicu na ledu. Sa takvim se može manipulisati, oni nemaju profesionalne etike, nemaju časti.
Sastanci Glavnog odbora SDS, u koji me je Karadžić kooptirao bez moje saglasnosti, održavani su na Palama, jer naš “crni mag” sa paljanskog Dedinja tamo stoluje. On predsedava grupom od deset ljudi nad kojima ovaj psihijatar prakticira svoja znanja iz grupne psihoterapije. On je odabrao ovo telo (Kominternu) da upravlja Republikom Srpskom i da disciplinuje “neposlušnu”, ili, kako mi je rekao Buha: “odmetnutu predsednicu”. Sa nekima od njih deset prvi put sam se srela.
Među njima ima ih i koji su potpuno pod dejstvom Radovanove psihodresure, a neki, kao Buha, i bivši ministar šumarstva i vodoprivrede Borivoj Sendić i Miroslav Vještica, tačno znaju šta se sa svim tim hoće postići, ali su i interesno vezani za tu grupu. A šef te Kominterne, ako primeti da njegove metode iz struke nisu efikasne, primenjuje metode mafije, tj. pretnje i ucene. Jedina osoba kod koje nijedna od njegovih metoda ne funkcioniše sam ja, predsednik Republike Srpske, zbog koje je i organizovan ovaj cirkus koji se naziva Glavni odbor Srpske demokratske stranke. Koliko je meni poznato, GO ima više članova, ali valjda je Radovan izabrao one njemu najodanije, najposlušnije, a među njima neki, zbog haške optužnice i nemaju drugi izbor. On naruči TV snimatelja koji mora da pazi da ne snimi njega i one koji su pod optužnicama i, verovatno, on daje saopštenje koje sigurno nema veze sa onim što je raspravljano na sastanku. Kako će saopštiti, npr. da je GO stranke u zasedanju do četiri časa za vreme noći - gluho doba noći - vršio pritisak na predsednika Republike Srpske da prihvati kriminal, šverc kao normalnu pojavu i da se sa tim, prećutno, saglasi. I da se saglasi da je budžet prazan i da moli Radovana da odreši onu vreću sa parama koje je oduzeo narodu i da mu udeli neku milost!
Posle određenog vremena, kada sam sve to uživo videla i doživela, prestala sam da dolazim na te sastanke. Zapretio je i morala sam mu potpisati da ću redovno prisustvovati GO SDS-a na Palama, kao da ja nemam nikakve druge obaveze. Potpisala sam. Morao je da potpiše i Dragoljub Mirjanić, potpredsednik Republike Srpske. Ne sećam se koliko sam takvih sastanaka istrpela, potpuno nepotrebnih, ali znam šta sam im konstantno ponavljala. Ne odustajem od mog programa ni u jednom segmentu, jer ga je Skupština usvojila i poslanici propratili dizanjem sa mesta i aplauzom.
Pitala sam tu Kominternu zašto tada ne pokazaše svoje neslaganje. Oni su znali da nisam govorila zbog neke parade, nego da ću provoditi ono na šta sam se rečima obavezala. Nema te sile zbog koje ću pogaziti ijednu reč tada izrečenu. Rekla sam da ne mogu biti predsednik kriminalne države i zato im nudim ostavku. To sam ponavljala kroz nekoliko sastanaka. Ali, oni neće to, zapravo, Radovan neće, hoće da radim onako kako on naređuje. Samo Boro Sendić reče: “Pa, žena nudi ostavku, otvoreno kaže da ne prihvata naše zahteve... Hajde da biramo Buhu.” Znao je on da ovome može “sve pod kožu stati” - taj i ne može da deluje bez komande.
Karadžić je brzo prekinuo Sendića i doslovce rekao: “Ne! Ona mora da radi kako ovo telo zahteva, do narednih izbora, tako ćemo gurati.” A Buha sadistički uživa, i posle sastanka iz džepa vadi neki podugačak papir, spisak firmi koje nezakonito posluju i meni veli: “Vi spominjete samo `Selekt` i `Centreks`, a pogledajte koliko ih ja imam na svom spisku. Svima znam poslovanje.”
Zapanjena rekoh: “Buha, kakav ste vi to čovek?” Ima više informacija nego ja, priča o tome, kao jednom u prisustvu vladike Atanasija Jeftića i tada se zgraža, a na sastanku GO, tj. Kominterne, drži stranu onih koji bi da legalizuju kriminal. I još, očito, uživa kada me svi napadaju. Meni zaista nije bila potrebna njegova podrška, mislim, jednog nevrednog čoveka. Krajišnik je jasno pokazao da se ne slaže sa mojim programom i nagovestio da ću imati u njemu velikog protivnika, a Karadžić je rekao da nisam sama smela, bez konsultacija sa njima, da pišem program koji, kako je rekao, “ništa ne valja.”
BEZOČNA LAŽ
I KRAJIŠNIK pred patrijarhom reče nekoliko reči u svoju odbranu. Apostrofirao je izbeglički status cele svoje porodice i isto onako je bezočno lagao kao i njegov kolega Radovan, da je i njegov brat Mirko siromah čovek. Bilo je teško slušati to obilje laži, kao da je Republika Srpska velika kao Amerika pa se nešto može lako sakriti. Tada ja priupitah Krajišnika: čije je ono skladište građevinskog materijala pored kojeg su prošli naš patrijarh i episkopi i zapazili su taj ogroman prostor. Spustio je pogled: “Moga brata”. Skladište njegovog brata, krcato građevinskim materijalom koji je nekada bio namenjen izbeglicama.
(NASTAVLjA SE)