U ove tri re?i vojvoda Putnik daje do znanja Živojinu Miši?u da je za briljantno izvedenu kolubarsku operaciju ve? unapre?en u ?in vojvode. Vojnici Dunavske divizije, pod komandom pukovnika Kajafe, nastavljaju gonjenje izbezumljenog i rastrojenog neprijatelja
KOMANDANT Dunavske divizije prvog poziva pukovnik Milivoje Anđelković Kajafa energično je nastavio gonjenje izbezumljenog i rastrojenog neprijatelja i izbijajući na liniju Baćinac-Ruda, duboko se uklinio u odstupni poredak austrougarskog 16. korpusa, gde je zapovedio da se o svemu izvesti đeneral Mišić.
Narednik Obrad gura puškom vojnika telefonistu, koji drži slušalice na ušima:
- Halo, telefonista! Daj mi vezu sa đeneralom Mišićem! Čuješ li, bre, redov?! Jesi li gluv? Oću vezu sa đeneralom! Kako ne može?! Ajde, kaži još jedanput da sam blesav, pa ću te ovim kundakom posred tintare! Daj vezu kad zapovedam! Naređenje pukovnika Kajafe!
Halo, đenerale! Đenerale! Beži Švaba! Nego šta! Svi smo nagrnuli za njim! Alo! E, vi telefonisti?! Čekajte samo da se ovaj belaj završi. Onda ću kod đenerala Mišića da tražim samo dva dana da budem u telefonskom odeljenju. Ne treba mi više! Da vas ja postrojim, pa zaviličim, pa poteram: Lezi! Diž` se! Kopaj! Zatrpavaj! Pa, da vam udarim sučku i uteram zort. Pa, kad te zuznem jednim, pa dočekam drugim dlanom, ima da se uvijaš oko sebe tri sata, i još da pevaš: "Rodila me majka propalicu, pa u vojsci nosim motalicu". Da zapamtite šta je vojska! Nanu li vam gulanfersku i lebac li vam džabalebaroški.
- Halo, kume? Halo! - razdragano je zvao pukovnik Svetislav Isaković, koji je zbog "preteranog i sumnjivog druženja sa Živojinom Mišićem", prevremeno penzionisan zajedno s njim.
- Isače, odakle se javljaš?! - obradova se Živojin.
- Od Kajafe! U Dunavskoj sam prvog poziva. Jutros sam se izljubio sa kumovima u Struganiku. A sad ne znam šta više gazim sa Kajafom: Kolubaru ili Švabe!
U TOKU uspešnog gonjenja neprijatelja 5. decembra, u popodnevnim časovima, đeneral Živojin Mišić naređuje telefonisti da uspostavi vezu sa Vrhovnom komandom:
- Halo, gospodine Vojvodo! Probijanjem centra neprijateljskog fronta postignut je strategijski uspeh. Potisnut sa glavne strategijske grede, neprijatelj je izgubio moćan oslonac svoga rada, a njegove trupe u dolini Kolubare i Zapadne Morave - razdvojene prostranim terenom i našim snagama, ostale su bez neposredne veze i uzajamnog potpomaganja.
Čestitam vam, vojvodo! - bio je kratak vojvoda Putnik, dajući do znanja Živojinu Mišiću da je zbog briljantno izvedene kolubarske operacije već unapređen u čin vojvode.
Mišić spusti slušalicu, kiselo se osmehnu: "E, moj Radomire", ustade od stola, natuče šapku i ogrnu šinjel. Odbi da uzjaše konja. Želeo je da udahne svež vazduh, protegne kolena, izduži noge i neposredno uspostavi kontakt s komandantima bataljona, da porazgovara s komandirima četa i vodova, rukuje se s narednicima, kaplarima i da čestita običnim vojnicima. U stopu ga prate načelnik Štaba pukovnik Stevan Hadžić, ađutant, kapetan Slvoljub Marković, pisar u Štabu, profesor Mile Pavlović Krpa i posilni vojnik Čedomir Popović. Ispred njega Rudnik, Suvobor, Rajac, Baćinac, Prostruga... Krkljaju i ključaju.
Vri i gori Prva armija, ali ne sagoreva u naletima, koliko gasne austrougarska soldateska, potpuno rastrojena u povlačenju. Zagleda se u snop magle koja se razvlači dolinom. Veliki gubici Srpske vojske u odbrani nisu više dopuštali da se ostane na položajima na početnom ratnom rasporedu. Neprijatelju se nisu smela okrenuti leđa. Moralo se polako uzmicati do sledećeg zaklona i narednog položaja.
"MORAO sam da izvučem vojsku ispred odučujućeg udarca Poćoreka, čija je želja bila da mi smrvi Prvu armiju. Sada sam morao u napad. Da preotmem strategijsku inicijativu, da povratim oficirima poverenje u njihovo znanje i sposobnost, narednicima u njihovu upornost i rešenost da istraju do kraja, vojnicima u njihovu snagu i uverenost da mogu uvek pobediti okupatora u svojoj zemlji... Dve uzastopne noći neprestance se smenjuju kiša i susnežica."
Iz razmišljanja ga trže međusobno nadglašavanje i nadvikivanje zajapurene i razjarene gomile ljudi ispred komande mesta. Osvetnički sikću žene, razgoropađene na sreskog pisara Mihajla, sakatog u levu ruku, što ih odbija i tera kući, ne saopštavajući im nikakve podatke o sinovima i muževima na frontu, za koje, posle prelaska u napad, verovatno više ni sam ne zna da li su živi. Kaže promuklo:
- O vojsci se svašta ne iznosi na pasja preskakala! Idite kući! Gledajte to malo dece i stoke što je preostalo! Jesi li ti, starkeljo, služio vojsku? Jesi, u baba Julinom puku kad ne znaš šta je vojna tajna! To što ti pitaš i Švaba oće da zna! Baš to! Gde će vojska da zanoći?! I kojim će sutra pravcem da udari! A, vi žene, pravac kući. Odbij od opštine! Odbij od vlasti! Kući, kad govorim!
Živojin Mišić prolazi pored nezadovoljne svetine, koja ga prepoznaje i okreće se prema njemu. Od psovki, pretnji i zagrcnutih reči ne raznaje jasno šta hoće, ali im sluti poruke i namere. Oseti da ga neko iz mase naglo cimnu za vlažan rukav šinjela. Čuje iza sebe neko gušanje, pa blago prekori ađutanta Markovića što grubo odbija seljake od njega. - Neka - pomisli. - Neka me ispljuju! Neka me i motkama naruže! Za sve što se u ratu desi nema većeg krivca od oficira. Za političare niko ne pita i ne haje. Oni u Srbiji i pred srpskim seljakom postoje samo zbog četiri razloga: da laju pred izbore, da ga globe porezom, da ga teraju u apsu i da ga gurnu u rat. A, oficir je sve! I sve mora da bude! I u radosti i u žalosti, i u miru i u ratu, i na svadbi i na daći. Sve, i na svakom mestu! Ovi što viču i zapenušano prete zbog ovolike pogibije u ratu (zaista ne pamti Srbija ovoliku izgibeniju), što nasrću na njega da ga smožde i zgrome - bezopasni su. Oni što očima ujedaju za srce i pogledima hvataju za gušu i bezobzirno stežu okovratnik, dave ga do bola.
NEODOLjIVO JUNAŠTVO
LOJD Džordž, predsednik britanske vlade:
"Srbi, koje je predvodio jedan od najtalentovanijih generala ovog rata, vojvoda Mišić, izveli su proboj fronta sa neodoljivim junašvom. Napad Srba na neprijatelja predstavlja jedan od najsjajnijih podviga ovog rata."
Andri Barbi, za zločine austrougarske vojske u Srbiji 1914. godine:
"Ja drhtim pri pomisli na svu tu zločinačku gnusobu, koju ćemo morati da konstatujemo kada definitivno bude odagnata ta vojska iz Srbije koja se smatra civilizovanom."