Sergeju Aleksandrovi?u, nisi ti Aleksandar Sergejevi? (Puškin), vikao je Boris Pasternak i bacio izgužvanu maramicu prema Jesenjinu
- Jesenjin! - progovorio je Pasternak kada su svi prestali da se smeju. - Čuo sam da vi ovde dajete ocenu stvaralaštva celog poetskog bratstva. - Okrenuo se prema mladim pesnicima.
- Evo, Bezimenski, Utkin, Altauzen, pa i druga pesnička omladina, verujem da odavno želi da čuje šta vi mislite o njihovoj poeziji?
- Prestanite, Borise! Ne pretvarajte se! Vi znate šta on misli! - slože se Sobolj i Kusikov.
- Ja znam! I oni znaju! - nije se dao Pasternak. - Ali ne iza leđa, već ovde, pred svima! Neka kaže da svi čuju!
Jesenjin je lagano ustao. Kusikov mu se obesio o rukav pokušavajući da zadrži druga: "Nemoj, Sergeju!" - ali Jesenjin je oštro istragao ruku.
- Ovde! Pred svima! I glasno! Reći ću - počeo je da govori Jesenjin jedva zadržavajući bes. - Vaši stihovi, Pasternak - vi valjda želite da čujete, šta o njima mislim? - pa evo, ja vaše stihove ne mogu da podnesem! Sva vaša poezija potrebna je samo ograničenom krugu čitalaca... zato što su vaši stihovi... zamuckivanje. Za-muc-ki-vanje! Njih niko ne razume. Narod vas nikad neće priznati - nisam ironičan i ne šalim se!
Pasternak je ispio svoje vino i pažljivo spustio čašu na sto.
- Da ste vi, Sergeju Aleksandroviču, obrazovaniji, znali biste kako je opasno igrati se rečju "narod". Postojao je jedan pisac, Kukolnik, za kojeg, ubeđen sam, vi niste nikad čuli. I njemu se, takođe, činilo da je on znamenitost koju je priznao narod. A ispostavilo se: "P-u-u-k" - napravio je zvuk usnama. Mnogi su se nasmejali, a mladi pesnici koji su pažljivo pratili njihovu raspravu, počeli su da aplaudiraju.
- Ne boj se, Borja! O Kukolniku znam ništa manje od tebe. Ali znam i to da će naši potomci govoriti: "Pasternak? Pesnik? Ne znam, ali evo, travu pasternak znamo i volimo." To se tiče i vaše poezije.
- Bravo, Učitelju! - dreknuo je Pribludni. - Trava si ti, Pasternak. Pelin gorki!
- A što se tiče mladih sovjetskih talenata koje ste pomenuli - Jesenjin je pogledao pesnike koji su prišli bliže - ovih je l` - Bezimenski, Utkin... ko je još tamo?.. Oni su garda netalentovanosti koja se skuplja na njivi ruske pismenosti i maše svakog puta kad zatreba svojim jevre...
Kusikov je opet povukao Jesenjina, ali on ga je ljutito odgurno i nastavio:
- Svojim... jevrejskim poreklom. To je banda! Druga reč za njih ne postoji. Solidarni i drski i kao ljudi i kao književnici... Tako im prenesite! Evo, opkolili su nas! A ti!.. Ti! Pasternak!!! - Jesenjin je stegao pesnice. - Kao pasternak ćeš i živeti!
Poslednje reči su se učinile Pasternaku uvredljivije od svih. On je takođe skočio.
- A ti nisi spomenik!.. Sergeju... Aleksandroviču, zato što ti nisi Aleksandar Sergejevič (Puškin, prim.prev) - viknuo je on piskavo i bacio na Jesenjina izgužvanu maramicu kojom je brisao svoje oznojene dlanove.
Taj ružni teatralni gest razveselio je Jesenjina.
- Ako sam dobro shvatio, pozivaš me na dvoboj, Pasternak? - rekao je on, osvrćući se oko sebe kao da sve prisutne poziva za svedoke. - Dobro! Dvoboj - to je lepo! Primam izazov! Iako nisam Aleksandar Sergejevič.
- Kakav dvoboj! Šta je tebi? - zbunio se Pasternak.
- Daj pesnicama... hajdemo napolje i pošteno, samo nas dvojica. Dvoboj! Šta je, usrao si se?
Kao i uvek i svuda, gomila sita hleba, traži igara. Tako je i sada, u kafeu, publika koja je radoznalo pratila skandal, počela da ih bodri:
- Ura! Dvoboj! Dvoboj! Puškin i Dantes! Pesnicama! Genijalno! Bravo, Jesenjin - Puškin, Pasternak - Dantes. Kukavica! Kukavica! Kukavica!
- Dobro! Idemo! - složio se Pasternak - ti misliš da ja ne umem da se bijem, - hrabrio se on, idući za Jesenjinom prema zadnjem izlazu u dvorište - ali treba da uzmemo i sekundante, to je dvoboj, a ne tuča!
- Koji će nam ..... svedoci? - zastao je Jesenjin. - Hoćeš da sutra u novinama izađe: "Pijani Jesenjin prebio Pasternaka"? Dobro, neka te đavo nosi, uzmi sekundante... samo dva.
BUDNI PRIBLUDNI
- DA li vi to Jesenjina puštate samog? - prošaputala je jedna od devojaka na uvo Pribludnom.
- Ja sam s tobom, Učitelju! - rekao je Pribludni, ali ga je Jesenjin zaustavio:
- Hvala! Ne treba, Ivane! Idem sam! Neću da se navikavam. - I zaturivši kapu na potiljak, nestade u hodniku.
- Ako zatreba, ja sam ovde! - viknuo je Pribludni za njim, i videvši kako je pet Pasternakovih ljudi krenulo u hodnik, pregradio im put.
- Kuda, kurve! Učitelj je rekao: samo dva sekundanta... Znači, dva! A ostali - nazad! Inače, pošto sam u građanskom ratu učestvovao zajedno s Buđonim, svima ću vam otkinuti glave!
(Nastaviće se)