U svakodnevnom životu Volfgang Amadeus Mocart nije odavao utisak velikog umetnika, celog života izvodio je nestašluke svojstvene deci
MOCART je imao šestoro dece - nadživela su ga samo dva sina - Karl Tomas (1784-1858) i Franc Ksaver (1791-1844). Za Franca Ksavera se još sumnjalo da i nije Volfgangov, pošto mu je majka Konstanca dala ime po Mocartovom učeniku Zismajeru, s kojim je često bila u društvu, a i rodio se 18 dana pre devet meseci, pa su pažljivi biografi izračunali da je možda začet kad je Mocart bio na putu.
Karl Tomas je živeo 74 godine i bio visoki činovnik u Milanu, poštovan i darežljiv, a Franc Ksaver je bio osrednji muzičar u Lenbergu i Karlsbadu, ali nije ostavio nikakvog umetničkog traga. Nijedan se nije ženio, tako da se Mocartova genijalnost ugasila s njim samim.
Ostala deca, još dva sina i dve kćeri, nisu doživljavala ni prvi rođendan. Kćer Tereza živela je osam meseci, a Ana Marija samo jedan sat! Sin Rajmond umro je u drugom mesecu života, a brat mu Johan posle mesec dana. Volfganga je, što se poroda tiče, pratila tragična očeva sudbina, jer od sedmoro Leopoldove dece, u životu su ostali samo on i sestra Nanerl.
Konstanca je sve šestoro dece rodila u razmaku od osam godina, od 1783. do 1791. Reklo bi se da im je gotovo ceo brak, ionako kratak, jer venčali su se 4. avgusta 1782, a Volfgang je umro 5. decembra 1791, protekao u žalosti. Međutim, u njemu je bilo dosta uzbuđenja i veselih trenutaka. Pre svega zbog čudesno vedre Mocartove prirode, koju Konstanca nije sputavala.
DANAS dosta znamo o Volfgangovim osećanjima prema supruzi, zahvaljujući mnogobrojnim pismima koja joj je pisao sa svojih putovanja ili iz Beča dok je ona bila u banji Baden, u koju je često odlazila. Ne znamo gotovo ništa o njenim osećanjima prema mužu, jer nijedno Konstancino pismo Volfgangu nije sačuvano. Možda ih je uništila ona sama.
Volfgang je Konstanci pisao nežna i maštovita pisma, ali nije se ustručavao ni od lascivnosti. Iz Berlina joj 23. maja 1789. poručuje: “U četvrtak, 28, poći ću u Drezden, gde ću da provedem noć. Prvog juna nameravam da spavam u Pragu, a 4. s mojom dragom ženicom. Uredi tvoje drago slatko nežno gnezdo, jer moj čovečuljak to zaista zaslužuje, on se sasvim pristojno ponaša i želi da poseduje tvoju najslađu. Predstavi sebi tog podlaca. Dok ja pišem on puzi po stolu i gleda me s neizvesnošću...” Bio je vrlo neposredan i direktan, sklon preterivanju u šali i lascivnosti. Lascivna pisma pisao je i svojoj rođaki Mariji Ani Tekli Mocart, zvanoj Bezle.
KNJIŽEVNICA Karolina Pihler ostavila nam je o Mocartu ovo svedočanstvo:
“Jedanput sam sedela za klavirom i svirala jedan odlomak iz `Figara`. Mocart, koji je slučajno bio prisutan, seo je kraj mene, kazao mi da nastavim da sviram basovsku deonicu i počeo da improvizuje varijacije, tako lepo da su svi prisutni ostali bez daha... Ali, odjedanput mu je bilo dosta. Skočio je. I, kao što je često činio prilikom svojih ludih raspoloženja, počeo da preskače sto i stolice, mjaukao je kao mačka i okretao se prilikom skakanja u vazduhu kao goropadni dečak...”
U svakodnevnom životu Mocart nije odavao utisak velikog i ozbiljnog umetnika. Strasno je igrao bilijar, kuglao se, čak mačevao. Nije mogao da prođe ni pored jedne horizontalne površine, a da po njoj ne pređe prstima kao po klaviru. Često je udarao petom o petu.
U nekim Mocartovim biografijama naći ćemo podatak da je 4. juna 1787. sahranio svog čvorka. Za ovu pticu, koju je kupio tri godine ranije za 34 krajcare, bio je posebno vezan. Zabeležio je da je ona mogla da otpeva pet taktova teme iz Klavirskog koncerta u Ge-duru.
A možda je bilo obrnuto, da je Mocart cvrkut ptice pretočio u temu svog koncerta.
(Nastaviće se)