Slu­tio smrt

17. 02. 2006. u 00:00

Bre, bre, ro­de moj što se ?u­diš, Mi­le! Je­ste, ov­de sti­že Bran­ko zva­ni Bal­zak iz Niš, ali za­pam­ti da on ni­je kao ti ša­ba?­ka ?i­vi­ja. Ako baš ho­?eš da se is­tak­neš po­zna­va­njem mog ni­škog na­dim­ka, mo­raš za­pam­ti­ti i za po­tom­stvo za

Bre, bre, ro­de moj što se ču­diš, Mi­le! Je­ste, ov­de sti­že Bran­ko zva­ni Bal­zak iz Niš, ali za­pam­ti da on ni­je kao ti ša­bač­ka či­vi­ja. Ako baš ho­ćeš da se is­tak­neš po­zna­va­njem mog ni­škog na­dim­ka, mo­raš za­pam­ti­ti i za po­tom­stvo za­be­le­ži­ti da sa­da­šnji drug Bal­zak ne­će pi­sa­ti "Ljud­sku ko­me­di­ju" ne­go "Ljud­sku tra­ge­di­ju". A za nju do­volj­no je po­gle­da­ti ka­ko ži­vo­ti­nja­ri­mo.
Ovo je re­kao Bran­ko Milj­ko­vić Mi­o­dra­gu Mla­de­no­vi­ću ko­ji je na ka­le­meg­dan­skoj klu­pi se­deo sa Ko­stom Di­mi­tri­je­vi­ćem. Ko­sta ga je ta­da po­zna­vao. Bran­ko je seo na klu­pu i re­zig­ni­ra­no po­čeo da pri­ča o "lju­di­ma sa dna" ko­jih ima go­to­vo na sva­kom ko­ra­ku, ali da pred­rat­ni nad­re­a­li­sti, si­no­vi ra­ni­je bur­žo­a­zi­je i bo­ga­ta­ša (mi­slio je ve­ro­vat­no na Du­ša­na Ma­ti­ća, Alek­san­dra Vu­ča, Lju­bi­šu Jo­ci­ća i ge­ne­ra­la Ko­ču Po­po­vi­ća) i da­nas za­u­zi­ma­ju naj­bo­lja me­sta u dru­štvu ža­re­ći i pa­le­ći i u obla­sti kul­tu­re.
U pe­smi "Po­hva­la sve­tu" Milj­ko­vić pe­va: "Ne is­pu­štaj me sve­te/Ne idi na­iv­na la­sto// Ne po­vre­di­te ze­mlju/Ne di­raj­te va­zduh/Ne uči­ni­te ni­ka­kvo zlo vo­di/Ne po­sva­đaj­te me sa va­trom/Pu­sti­te me da ko­ra­čam/Pre­ma se­bi kao pre­ma svom ci­lju//Pu­sti­te me da go­vo­rim vo­di/Da go­vo­rim ze­mlji/I pti­ci ko­ja ži­vi od va­zdu­ha/Glas moj is­pru­žen kao ži­vac/Pu­sti­te me da go­vo­rim/Dok ima va­tre u me­ni/Mo­žda će­mo jed­nom mo­ći/Da to što ka­že­mo do­dir­ne­mo ru­ka­ma//Ne na­pu­štaj me sve­te/Ne idi na­iv­na la­sto"
Go­di­ne 1986. Dra­gan Ko­lun­dži­ja ob­ja­vio je tekst "Noć ko­ja ga ni­je ubi­la" u ko­jem se pri­se­ća pri­če Bran­ka Milj­ko­vi­ća: Kao da mu glas ču­jem dok u ba­šti ka­fea "Te­ra­zi­je", za sto­lom oku­plje­nim neo­sim­bo­li­sti­ma svo­jim, Dra­ga­nu Je­re­mi­ću, Ži­ki La­zi­ću, Bo­ži­da­ru Ti­mo­ti­je­vi­ću, Mi­lo­va­nu Da­noj­li­ću i me­ni, va­tre­no opi­su­je sa­mo jed­nu noć, a ni­jed­nu dru­gu i ni­je­dan dan svog krat­kog let­njeg od­mo­ra na Ja­strep­cu. Ta­da još ni­je bio na­pi­sao sti­ho­ve: "Noć su­vi­še ve­li­ka za mo­je zve­zda­no če­lo/i dr­vo je re­klo ne­moj Ju­tro mo­je be­lo/ ime ti svo­je osta­vljam kad ne mo­gu da se vra­tim".
U du­žim se­ća­nji­ma ko­je je ob­ja­vio Ta­na­si­je Mla­de­no­vić u vi­še na­sta­va­ka u "Ni­nu" 1992. pi­še da se sa pi­scem zbir­ke "Va­tra i ni­šta" upo­znao ka­da je ovaj ob­ja­vio "Uza­lud je bu­dim". Do­šao je u re­dak­ci­ju "Knji­žev­nih no­vi­na" i od ta­da su po­sta­li ve­li­ki pri­ja­te­lji. Ta­sa, "sta­ri vuk" po­e­zi­je ali i Par­ti­je, pri­mio je mla­dog pe­sni­ka kao svog si­na. I stal­no su od­la­zi­li je­dan dru­go­me u ku­ću, ali ni­ka­da ni­su za­jed­no se­de­li po ka­fa­na­ma. Bran­ko mu je pri­čao da ne­će ni­ka­da da za­vr­ši fa­kul­tet, ma­da je ap­so­vi­rao sa de­set­ka­ma, jer mu di­po­lo­ma fi­lo­zo­fi­je ni­je po­treb­na.
- Da­nas či­ta­mo u štam­pi da su, ne­dav­no pro­na­đe­ni do­ka­zi da su Je­se­njin i Ma­ja­kov­ski, u stva­ri, ubi­je­ni i da o nji­ho­vom sa­mo­u­bi­stvu ne­ma ni go­vo­ra. Mo­gu sa­mo da za­mi­slim šta bi Bran­ko na sve to re­kao -pi­sao je Mla­de­no­vić. - Če­sto smo, ina­če, ras­pra­vlja­li o smr­ti. Po­vod da su bi­li ili knji­žev­nost ili ne­či­ja smrt. Jed­nom sam mu, se­ćam se, re­kao da me mno­go gri­ze to što sam zbog če­tvo­ro­go­di­šnjeg ra­to­va­nja, što zbog po­du­žeg po­sle­rat­nog po­li­tič­kog i dru­štve­nog ra­da iz­gu­bio mno­go vre­me­na, i da sam zbog to­ga če­sto na br­zi­nu pi­sao svo­je sti­ho­ve.
Bi­lo je to 1960, ta­ko re­ći uoči sa­me nje­go­ve tra­gič­ne smr­ti. Bran­ko je ta­da Ta­si upor­no tvr­dio da ne tre­ba da bri­ne o to­me, da će, pre­ma nje­go­vom pred­o­se­ća­nju još do­sta du­go po­ži­ve­ti (Bran­ko je sve po­go­dio, kao Bož­ji čo­vek) i pre­ma to­me da će na­pi­sa­ti no­ve knji­ge. Još mu je re­kao i da je ono što je bio do ta­da na­pi­sao do­volj­no. Za se­be je Bran­ko tvr­dio da slu­ti, i da čak zna, da mu ni­je dat dug vek! Mo­že se za­mi­sli­ti ka­kva je bi­la Ta­si­na re­ak­ci­ja na ova­kva nje­go­va pred­vi­đa­nja.
Mi­šlje­nje Mla­de­no­vi­će­vo je bi­lo da je čo­vek je­di­no bi­će ko­je zna da se sva­ki ži­vot za­vr­ša­va smr­ću. Smr­ću je čo­vek stal­no ob­u­zet, kao što je i Er­nest Jin­ger tvr­dio da je smrt čo­ve­ko­va naj­du­blja uspo­me­na. Mi ži­vi­mo, pi­sao je Ta­sa i kao što je Bran­ko ži­veo, sa stal­nom mi­šlju o smr­ti ko­ja mo­že sva­kog tre­na da na­stu­pi...

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije