U razgovoru sa Titom, Veli Deva - osam meseci posle smene Rankovi?a - hvali se kako šiptarski ekstremisti na Kosmetu više ne mašu zastavom Albanije. Godinu dana kasnije, Deva i njegovi saradnici zatraži?e da zastava ove susedne zemlje postane zvani?no zname
OSAM meseci posle smene Titovog potencijalnog naslednika, sekretara CK SKJ i potpredsednika SFRJ Aleksandra Rankovića, vođa kosmetskih komunista Veli Deva je prvom čoveku Jugoslavije pričao samo ono što mu je odgovaralo i što je njegov domaćin želeo da čuje.
U razgovoru, vođenom u Beogradu 23. februara 1967, rekao mu je da je Četvrti plenum CK SKJ, na kojem je iznenada smenjen Ranković, ”imao vrlo širok odjek u našoj pokrajini, kako u Savezu komunista tako i masama svih nacionalnosti”. Da bi pojačao utisak dodao je: ”U gradovima, kod svih slojeva stanovnika, i na selu.”
Istakao je da su se kosmetski Šiptari, nezavisno od toga da li su ili nisu članovi Titovog SKJ, posebno obradovali neočekivanom uklanjanju sa političke scene najuticajnijeg srpskog političara, a samim tim i slabljenju Srbije u jugoslovenskoj federaciji. Njihovo zadovoljstvo je toliko veliko da ga, praktično, podjednako dele Šiptari svih političkih ubeđenja.
- Stvoreno je - govorio je Deva - jedno opšte poverenje šiptarske narodnosti prema Savezu komunista, našem sistemu, Centralnom komitetu i drugu Titu.
U istom stilu je i nastavio:
- Povećalo se osećanje sigurnosti šiptarske narodnosti u naša kretanja u perspektivi, u naš dalji društveni i ekonomski razvitak.
POSLE ove uvertire prvi komunista Kosova i Metohije našao je za potrebno da kaže kako i među Šiptarima postoje reakcionarne i ekstremističke snage koje ”ne treba izgubiti iz vida”:
- U vezi s tim hteo bih da kažem da smo proteklih sedam-osam godina imali redovno isticanje zastave (susedne Albanije) na više mesta (na Kosmetu) na dan albanske nezavisnosti, 28. novembra - izjavio je on, pri čemu je mislio na nezavisnost Albanije.
Skrenuo je pažnju kako je to bilo ”delo reakcije na Kosmetu, ali ponekad i drugih”, ali nije objasnio na koje je ”druge” mislio, već je napravio veliki obrt:
- Međutim - naglasio je sa zadovoljstvom - prošlog 28. novembra (1966) odmah izjutra tražio sam telefonske veze sa svim mestima (na Kosovu i Metohiji), jer me je jako interesovalo hoće li to i sada da se ponovi.
U istom tonu Deva je saopštio i rezultate ove ankete:
- Pitam Prištinu - nema ništa. Zatim Peć, Đakovicu, Prizren takođe nema ništa.
Usledila je i poenta koja je najavljivala mogućnost da se albanski komunisti stave na čelo nacionalne homogenizaciju svojih sunarodnika na Kosovu i Metohiji:
- Sužava se prostor svim delovanjima koja bi mogla da stavaraju negativne posledice među Šiptarima.
NA šta je sve mislio, nije objasnio, ali događaji koji su ubrzo usledili pokazali su da lideri šiptarskih komunista u pokrajini sve više preuzimaju inicijativu od šiptarskih ekstremista na Kosovu i Metohiji. Nepunih godinu dana posle izražavanja Devinog zadovoljstva što se oni više ne oglašavaju isticanjem državne zastave Albanije na Kosmetu, rukovodstvo ove pokrajine sa Velijem Devom na čelu će tražiti da zastava ove ortodoksne komunističke zemlje zvanično bude proglašena zastavom ne samo pripadnika šiptarske manjine u ovom delu Srbije, već i cele ove pokrajine.
Pošto je nešto više od dva meseca pre ovog susreta s delegacijom Kosova i Metohije Tito odustao od najavljenog sudskog gonjenja Rankovića, Deva je smatrao da je potrebno da u nastavku ovog razgovora kaže:
- Posebno napominjem da je posle abolicije Rankovića došlo do nekog opšteg straha (među kosmetskim Šiptarima) i neizvesnosti šta će sada biti. Neki su govorili da je, eto, drug Tito oprostio Rankoviću.
- Nisam ja oprostio Rankovću - prekinuo ga je Tito. - Tu su posredi mnogi razlozi, i spoljnopolitički, i drugi.
Deva se nije zbunio:
- Kod nas je ta abolicija neke zabrinula - dozirao je on - pričajući kako je jedan od takvih i neki neidentifikovani starac, koji uopšte nije bio član SKJ, ali je ”na jednoj konferenciji” posle smene Rankovića klicao: "Živio Tito, Živio Centralni komitet!”
KAD je video da je đavo odneo šalu, Tito je otvorio karte do kraja:
- Ranković se sada sve manje pominje, i to je teža likvidacija nego da je zatvoren.
Potom je bio direktniji:
- Abolicija je došla zbog toga što ja ne znam šta bi se sve pred sudom tražilo!
Pa još direktniji, ističući ono što ga je u slučaju njegovog potencijalnog konkurenta za vlast verovatno najviše interesovalo:
- On je politički mrtav - naglasio je Tito, hvaleći CK SK Srbije što je pokazao ”puno razumevanje” za njegove zahteve za eliminisanje Rankovića.
Na to je član kosmetske delegacije Fadilj Hodža izjavio:
- Narod (šiptarski) je jako zagrejan za ovu današnju liniju i politiku, tako da možemo računati da ćemo sa uspehom izvršiti svoje zadatke.
U ovom susretu Tito je posle svega šiptarskim funkcionerima sa Kosmeta dao jedno specijalno obećanje:
- Vi ćete imati sva prava, ne samo materijalna, već i politička, građanska i druga.
Dodao je ”koja vam pripadaju”, ali s obzirom na kontekst ovog razgovora i sve što je ovom prilikom, što direktno, što indirektno rečeno, poruka je bila jasna: Tito će podržati što veće udaljavanje ove srpske pokrajine od Republike Srbije.
Nije trebalo dugo čekati da bi se to i golim okom videlo.
OPTUŽBE BEZ DOKAZA
PRAVI razlog za aboliciju Rankovića i njegovo oslobađanje od sudske odgovornosti nije se krio u Titovom milosrđu, već u nedostatku dokaza za njegovu krivicu. To se najbolje vidi iz ”izmena i dopuna”, koje je početkom decembra 1966. Savezno izvršno veće naknadno podnelo na sopstveni ”Izveštaj o protivustavnoj delatnosti grupe oko Aleksandra Rankovića i o zloupotrebljavanju Službe državne bezbednosti u političke svrhe”.
- U tekstu izveštaja - piše u ovom dokumentu - što manje spominjati ime Rankovića.
Skačući sam sebi u usta, SIV traži da se kaže kako je Ranković ostvarivao ”uticaj na organe državne vlasti, što je u krajnjoj liniji identično i sa političkom zaverom”.
Očigledne štete koje je on svojom antiustavnom delatnošću, po nalazu Brionskog plenuma CK SKJ, nesumnjivo naneo zemlji ovim dokumentom su naprasno preformlisane u "izvesne štete".
KAKO JE KOD VAS?
OVAJ susret sa delegacijom Kosova i Metohije Tito je počeo pomalo neočekivanim izvinjenjem svojim gostima:
- Drago mi je što ste došli, ali moram da se izvinim što tako dugo nisam mogao da vas primim. Vi ste tražili prijem već odavno, no mislim da i sada možemo da razgovaramo o svim pitanjima zbog kojih ste hteli da dođete kod mene.
Objasnio je da je bio toliko zauzet da je morao da odloži "i posetu Japanu", a onda se kosmetskim vođama obratio biranim rečima:
- Ja sam veoma zainteresovan kako se sve to (posle smene Rankovića) u našoj zemlji odvija. Pa, kako je kod vas? Pričajte mi!
(Nastavlja se)