Nismo imali nameru, iako je to od nas tražila politika, da proizvodimo atomsku bombu, pa nismo zato ni imali razloga da na tom polju od bilo koga u svetu krijemo naša otkri?a, svedo?io je akademik Pavle Savi?
U SVOM daljem svedočenju o radu nuklearnog centra u Vinči akademik Savić je istakao imena mnogih mladih, poletnih naučnika i njihova uspešna otkrića i eksperimente. Petra Marjanovića ("Vinča" ga predlagala za Nobelovu nagradu), Kanazira, Draganića, Mariju Mitrović, Božicu Božić, Jolandu Nojman, Mlađenovića, Valena, Milojevića, Miru Jurić, Grujića, Slobodana Ribnikara, Milenka Šušića...
- "Vinča" je iz tog perioda dala niz naučnih doprinosa upotrebi atomske energije u mirnodopske svrhe. U Ženevi je 1955. godine održana međunarodna konferencija o upotrebi atomske energije u mirnodopske svrhe. U to vreme smo pokazali u referatima niz naučnih otkrića i bili peta nuklearna sila u svetu, posle SAD, Engleske, Sovjetskog Saveza i Francuske... U Ženevi smo naročitu senzaciju doživeli svojim saopštenjem o katalitičkom dobijanju teške vode pomoću katalizatora - čije su otkriće dotle Amerikanci držali u strogoj tajnosti...
MI nismo imali nameru, iako je to od nas tražila politika, da proizvodimo atomsku bombu, pa nismo zato ni imali razloga da na tom polju od bilo koga u svetu krijemo naša otkrića. Oni koji su takve rezultate imali (velike sile u trci za naoružanje) detalje su brzo deklasirali da ne bi izgubili prestiž i prioritet. Pokazalo se, naime da su koristili isti materijal kao naš. Ovo je uradio Slobodan Ribnikar sa svojim saradnicima..."
"Vinču" su posećivale mnoge ugledne, političke i naučne ličnosti iz sveta: U Nu, predsednik Burme, Bajar, predsednik Turske, Hajle Selasije, car Etiopije, pa Nikita Hruščov, predsednik SSSR-a i desetine drugih, ali je "Vinča" bila neprestano pod okom Udbe, ali i strane, naročito zapadne špijunaže. Radoznalost je bila velika: šta se radi u oblasti atomistike i da li se u Institutu "kuje" A-bomba!
O prvom nuklearnom reaktoru akademik Savić kaže:
- Naš reaktor je proradio 1960. godine. Dopremljen je iz Sovjetskog Saveza. Jedini ugovor koji je tada (1956) bio ispoštovan od Sovjetskog Saveza bio je baš onaj - o kupovini reaktora - kako je komisija pri Saveznoj vladi odredila. Ranković i direktor Instituta Nakićanović su se dogovorili i naručili reaktor. Ja to nisam znao, jer odavno nisam bio na čelu Instituta iako sam titularno bio potpredsednik te komisije, dok sve nije bilo završeno. Onda me provokatorski Ranković pitao: - Kako to tumačiš da su Rusi odrekli svaku fabriku i svaku vezu sa nama, a reaktor su isporučili?
Ja sam Rankoviću odgovorio: - Reaktor ne služi za razvijanje ekonomije, nego za njeno ruiniranje i slabljenje. On služi samo za obuku kadrova, a ne donosi nikakve prihode... Od atomske bombe vajde nema...
U STVARI, kako mi je kasnije, u poverenju objasnio Alihanov kada je dolazio u "Vinču", on je nastojao da se reaktor isporuči Institutu iz poštovanja prema meni i zbog mog pristanka da jedno vreme radim kod njih, u njihovim atomskim centrima, na reaktorima. Uostalom, takav isti reaktor u to vreme isporučen je u Kini...
Blagodareći grupi Milorada Ristića, koja je radila na projektovanju hlađenja reaktora, smanjena je količina vode koju su Rusi predvideli da protiče kroz reaktor (bila je predviđena ogromna količina). Predlagao sam prvo da tu količinu dobijemo na taj način što bi reaktor postavili na jedan splav na Dunavu...
Kad je, na Kardeljev predlog, Institut dobio naziv Institut za nuklearne nauke "Boris Kidrič" - meni je sve bilo jasno - ali mi nije bilo svejedno šta "Vinča" radi.
Stalno sam zastupao mišljenje da i Institut i reaktor treba da služe nauci i za obuku mladih kadrova - da bi, u mirnodopskim vremenima mogli da radimo zajedno sa ostalim svetom koji ne želi da pravi A-bombe, ali u fundamentalnim nuklearnim naukama. Međutim, mimo mog znanja, postojale su od političara zakulisne namere i mišljenja da se u "Vinči" gradi atomska bomba. Od mene javno niko nije tražio da se izjasnim, jer su znali da bi pružio žestok otpor. Čemu će nam to? Od atomske bombe imali bismo više glavobolje nego koristi. Govorio sam novinarima: "I da sam znao da pravim A-bombu - nikada je ne bih pravio, jer od bombe naša zemlja sa malim prostorom ne bi imala nikakve koristi..." Ipak sam svojim đacima crtao na fakultetima šemu iz čega se A-bomba sastoji. Stevan Dedijer, rođeni brat Vladimira Dedijera, kada sam spremao predavanja, krišom je uzeo ove šeme, pa je posle pokušavao na razne načine da tadašnju vrhovnu vlast i mene ucenjuje kako sam pravio projekat za "kovanje" atomske bombe u "Vinči". To je bilo u ono vreme kada nismo zaključavali stanove, a njega je poslao Milovan Đilas da mene kontroliše... - kaže, pored ostaloga, u svojim sećanjima akademik Pavle Savić o gradnji bombe u "Vinči".
KRAJ