Petica za obuku

13. 05. 2006. u 00:00

Kao najbolji voza? tenka prekomandovan u Bjelovar, na najodgovornije i najteže zadatke

Piše: Novica PEŠIĆ
VOJNIČKI da­ni Sto­ja­di­na Mir­ko­vi­ća te­ku uspe­šno, on napregnuto uči i ve­žba. Svo­ju maj­ku Ani­cu, bra­ta Do­bri­vo­ja, rodbinu i rod­no se­lo Gor­nje Le­sko­vi­ce, stalno no­si u sr­cu.
Radostan zbog uspeha u vojnoj obuci po­no­vo ja­vlja majci, da je obraduje:
„Zdra­vo mama,
...Imam sa­mo još 15 da­na ov­de, a za­tim, idem u pre­ko­man­du. Pripremam is­pi­te iz vo­žnje i odr­ža­va­nja, po­la­žem za vo­za­ča bor­be­nog vo­zi­la, a po­sle sa ovom do­zvo­lom mo­gu da vo­zim sve gra­đe­vin­ske ma­ši­ne u civilu. Ne­moj­te da se se­ki­ra­te za me­ne, na­dam se da će mi bi­ti još bo­lje u pre­ko­man­di...“
Pro­šlo je i tih pet­na­est da­na Sto­ja­di­no­vog voj­ni­ko­va­nja u Ba­njalu­ci, po­lo­žio je s od­lič­nim uspe­hom obu­ku za vo­za­ča oklop­nog bor­be­nog vo­zi­la. Ni­je mu se po­sre­ći­lo da, kao najbo­lji, osta­ne u Cen­tru, i ob­u­ča­va no­ve voj­ni­ke. Pri­pre­mao se za pre­ko­man­du, jer se u Ju­go­sla­vi­ji voj­no­po­li­tič­ka si­tuaci­ja dalje kom­pli­ko­va­la, a naj­bo­lji su mo­ra­li da idu na naj­od­go­vor­ni­ja i naj­te­ža me­sta. Pre odlaska u prekomandu još jednom se javio majci Anici pismom iz Banjaluke, sa sadržinom koja ju je iznenadila.
     - U ma­ju 1991. go­di­ne do­bi­la sam pi­smo od mog Co­le­ta ne­ka­ko dru­ga­či­je sa­dr­ži­ne od pret­hod­nih. Vi­de­lo se da ga nešto mu­či, ali to ne mo­že da ka­že. Na kra­ju, kao uz­gred, napo­mi­nje: "Ako iz­bi­je rat u Hr­vat­skoj, mo­ja je­di­ni­ca će bi­ti pr­va na uda­ru..." - is­ti­če maj­ka Ani­ca.
Od­re­di­šte nje­go­vog da­ljeg voj­ni­ko­va­nja bilo je Bje­lo­var, voj­na po­šta 4848/16. Oda­tle će ubr­zo kre­nu­ti u voj­ni objekat Bedenik, dvadesetak ki­lo­me­ta­ra uda­lje­n od gra­da. Tamo je skla­di­šte bor­be­ne teh­ni­ke i mu­ni­ci­je za ko­je su hra­vat­ski bo­jov­ni­ci bi­li po­seb­no za­in­te­re­so­va­ni, jer bi osva­ja­nje za njih zna­či­lo ve­li­ki rat­ni plen, ko­jim mo­gu da na­sta­ve da­lja bor­be­na dej­stva u odva­ja­nju od Ju­go­sla­vi­je.
SA no­vog od­re­di­šta odmah se ja­vlja maj­ci i ro­đa­ci­ma Mići i Doci:
"Ov­de kod me­ne je sta­nje još uvek mir­no. Vre­me je to­plo. Ne­mam mno­go šta da vam pi­šem, ali imam jed­nu mol­bu. Mi­ćo, molim te po­ša­lji mi jed­nu sve­sku A4 for­mat sa tvr­dim koricama, jer ov­de ne mo­gu da ku­pim, po­što ne iz­la­zim u grad, a u kan­ti­ni ne­ma. Po­ša­lji mi ne­ke ma­ka­zi­ce za pa­pir i le­pak za har­ti­ju..."
Sve­ska je upućena, a da li je stigla do njega to niko ne zna.
Do­la­zi­li su te­ški da­ni za sve sta­re­ši­ne i voj­ni­ke u Bjelo­va­ru i Be­de­ni­ku. Vre­me od­lu­ke se bli­ži­lo.
     I u tim najtežim trenucima, Stojadin ne zaboravlja svoje, seća se svakog detalja provedenog na obroncima Povlena, u selu Le­sko­vi­ce, dva­de­se­tak ki­lo­me­ta­ra udaljenog od Va­lje­va.
Ku­ća po­ro­di­ce Mir­ko­vić je naj­u­da­lje­ni­ja - is­pod sa­mog vr­ha Ma­gle­ša. U tom kr­še­vi­tom i za ži­vot dosta te­škom pre­de­lu, ro­đen je Sto­ja­din Ž. Mir­ko­vić Co­le, kako su ga iz miloštva zvali.
- Pri­re­dio nam je ve­li­ku ra­dost, ro­dio se baš na srp­sku no­vu go­di­nu - 14. ja­nu­a­ra 1972. go­di­ne - se­ća se maj­ka Ani­ca.
De­com, naj­ve­ćom ra­do­šću, pu­ni­la se ku­ća Ži­vo­ji­na i Ani­ce Mir­ko­vić. Tu su bi­li i sta­ri ro­di­te­lji Ži­vo­ji­no­vi - otac Radi­vo­je i maj­ka Rad­mi­la. Če­sti­ta i vred­na po­ro­di­ca bi­la je u uspo­nu - želj­na ra­da i sva­ko­vr­snog na­pret­ka. Sve do jednog kob­nog da­na.
KAO i mno­gih pret­hod­nih da­na i tog ju­tra is­pra­ti­la je Anica svog domaćina Ži­vo­ji­na na po­sao, na nji­vu, ne slu­te­ći da će nje­nu sre­ću za­me­ni­ti tu­ga. Ka­sni­je, to­kom da­na, sti­gla je tragična vest: „Ži­vo­jin je po­gi­nuo, pre­vr­nuo se trak­tor na koje­m je bio, pri­gnje­čio ga, i ostao je na me­stu mr­tav“.
- I ta­ko, u 29. go­di­ni, po­sta­la sam udo­vi­ca sa sit­nom decom: Do­bri­vo­je de­vet, a Sto­ja­din šest go­di­na, sve­kar i sve­kr­va već sta­ri, ima­nje uda­lje­no od ku­će, pu­na avli­ja sto­ke, me­ha­ni­za­ci­je ne­ma­mo, sve ra­di­mo za­pre­gom - sa se­tom pri­ča Ani­ca.
Deca su bila poslušna i vredna. Mla­đi Co­le, li­čio je na maj­ku, a po pri­ča­nju uja­ka Ra­di­sa­va Trip­ko­vi­ća, na­sle­đu­je i po­ro­dič­nu lo­zu - ju­nač­ku i rat­nič­ku: pra­de­da maj­ke Ani­ce, Osto­ja, voj­ni­či­na s Ko­lu­ba­re, gi­ne u ra­tu 1914; njen de­da Mi­lin­ko i otac Vla­di­mir bi­li su uče­sni­ci Dru­gog svet­skog ra­ta, u koje­e po­to­nji bi­va ra­njen, kao bo­rac Še­ste lič­ke di­vi­zi­je, kod Bi­je­lji­ne, a ka­sni­je, u pe­de­se­toj go­di­ni, umi­re od posledi­ca to­ga ra­nja­va­nja.
Sve je to znao ma­li Co­le.
- Bio je ve­o­ma sre­ćan ka­da je sa re­gru­ta­ci­je sti­gao ku­ći i svi­ma ob­ja­vio da ide u ten­ki­ste - po­no­sno pri­ča ujak Radisav. - Mi­slim da se ugle­dao i na oca Ži­vo­ji­na, ko­ji je slu­žio u Ti­to­voj Gar­di, i na de­du po ocu Ra­di­vo­ja, ko­ji je bio kra­ljev gar­dist.
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije