Poslednja odbrana

16. 05. 2006. u 00:00

Naredbu majora Tepi?a da se vojnici predaju, Mirkovi? nije izvršio, u želji da se bori do kraja, za slobodu svoje zemlje

Piše Novica PEŠIĆ

OSVANULA je ne­de­lja, 29. sep­tem­bar 1991. go­di­ne. U glav­nom skla­di­štu ma­jor Mi­lan Te­pić je sam. Voj­nik Sto­ja­din Mir­ko­vić je u tran­spor­te­ru. Osta­li su se, pod okri­ljem no­ći, ras­po­re­di­li i do­bro utvr­di­li ne­što da­lje. Ta­ko je tra­žio ma­jor.
Oko skla­di­šta mr­ke pri­li­ke po­gu­re­no pri­tr­ča­va­ju ogra­di. Oči­gled­no: spre­ma se od­lu­ču­ju­ći na­pad na skla­di­šte! Zna to Mi­lan Te­pić, ko­ji če­ka sa­mo po­go­dan tre­nu­tak za ostva­re­nje svo­je ve­li­ke od­lu­ke.
U tran­spor­te­ru Sto­ja­din na­preg­nu­to pra­ti sve što se de­ša­va iz­van ogra­de. Gle­da vojnike ka­ko se go­mi­la­ju. A on­da mu na­glo uda­ri krv u gla­vu, gru­nu ne­ka no­va nad­ljud­ska sna­ga, pa go­to­vo gla­sno iz­go­vo­ri: „Mo­ra­mo se bra­ni­ti, slo­bo­da ne­ma ce­nu!“
U tom tre­nut­ku za­ču gr­mlja­vi­nu ten­ka u po­kre­tu. Na nje­mu ša­hov­ni­ca. Is­pred ka­pi­je napadači li­ku­ju: "Pre­daj­te se, ga­ran­tu­je­mo vam ži­vot, bez ob­zi­ra što ste agre­so­ri! Evo, vi­di­te, ima­mo i va­še ten­ko­ve!"
SVAKOG tre­nut­ka rat­ni pa­kao tre­ba da za­poč­ne. Ma­jor Te­pić da­je znak svo­jim voj­ni­ci­ma da ras­pa­le pu­nom sna­gom. Mir­ko­vić do­če­ku­je na­re­đe­nje kao je­di­ni spas: iz tran­spor­te­ra za­po­či­nje da ko­si na­pa­da­če. Tran­spor­te­rom ne­pre­kid­no še­ta da bi uči­nak bio što bo­lji. Raz­vi­ja se pra­va ro­vov­ska bor­ba.
Mi­lan Te­pić spa­zi svog biv­šeg ko­le­gu Vu­gle­ca, kojeg sa još dvo­ji­com Mir­ko­vić po­ko­si ra­fa­lom iz tran­spor­te­ra.
Od­jed­nom, iz­ne­na­da, na­va­la utih­nu. Čak se i tenk po­vu­kao. Iz­gle­da da ga je Mir­ko­vić po­go­dio u ži­ro­skop.
Svi u skla­di­štu zna­ju da je ovo za­tiš­je pred bu­ru, glav­no tek do­la­zi. Bo­jov­ni­ci će uda­ri­ti s le­đa.
Ma­jor Te­pić že­li da spa­se voj­ni­ke. Da­je znak Sto­ja­di­nu Mir­ko­vi­ću da iza­đe iz tran­spor­te­ra i da ide na­pred me­đu osta­le dru­go­ve. Ne­ka ba­ce oruž­je i ne­ka se pre­da­ju.
Mir­ko­vić je sa­mo od­mah­nuo gla­vom: ne do­la­zi u ob­zir, kao da ka­že. To je je­di­no na­re­đe­nje ko­je ne­će iz­vr­ši­ti, re­kao je još ju­če. Ma­jor je mi­slio da se on ša­li, pa Sto­ja­din je tek po­čeo da ži­vi. Tek mu je de­vet­na­e­sta.
Voj­nik Sto­ja­din svo­ju od­lu­ku ni­je že­leo da me­nja, on je ovu bor­bu shva­tio kao od­lu­ču­ju­ću bor­bu za Ju­go­sla­vi­ju, za op­sta­nak svo­jih naj­bli­žih: maj­ke, bra­ta, uja­ka i svih mla­di­ća iz svog kra­ja; za ta­ko ve­li­ke ulo­ge ni­je ža­lio da po­lo­ži i svoj ži­vot.
Re­ski ra­fa­li bo­jov­ni­ka po­no­vo ga vra­ti­še u stvar­nost. Za­po­čeo je od­lu­ču­ju­ći na­pad. Napadači svoj kr­va­vi pir za­po­či­nju s le­đa Te­pi­će­vim borcima.
ODNEKUD „zo­lja“ do­le­te i po­go­di tran­spor­ter. Ote se ja­uk ra­nje­nog Mir­ko­vi­ća, ali va­tra iz tran­spor­te­ra ne pre­sta­de. Iako te­ško ra­njen, Sto­ja­din je na­sta­vio svo­ju he­roj­sku bor­bu. Za­ču se fi­juk i no­va „zo­lja“ po­no­vo uda­ri u tran­spor­ter. Sto­ja­din Mir­ko­vić se vi­še ni­je čuo.
- Sto­ja­di­ne, po­seb­no će mi pla­ti­ti za te­be - ote se iz du­še ma­jo­ra Te­pi­ća.
Jurišnici su na­va­lji­va­li kao be­sni psi, ma­jor Te­pić je to i če­kao. Že­leo je da im što sku­plje pre­da skla­di­šte. Ka­da je vi­deo jed­nog ko­ji je po­ku­šao da po­vu­če oba­rač i usmr­ti ga, spu­stio je ži­cu na „mi­nus“ aku­mu­la­to­ra. Od­jek­nu­la je stra­ho­vi­ta eks­plo­zi­ja! Sto se­dam­de­set to­na eks­plo­zi­va, a sa njim i sva teh­ni­ka, po­le­te­li su u va­zduh. Si­nu­la je sve­tlost u po be­la da­na.
U Bje­lo­va­ru su mi­sli­li da se do­go­dio ze­mljo­tres. Ogrom­na be­la pe­čur­ka vi­de­la se do Ga­re­šni­ce i ma­đar­ske gra­ni­ce. Ve­li­ki kra­ter i uni­šte­na i po­va­lje­na šu­ma u Be­de­ni­ku de­lo­va­li su sablasno.
Bi­lo je tri­de­set mi­nu­ta pre po­dne­va. Gar­ni­zon u Bje­lo­va­ru pao je u pr­vi su­mrak.
Sto­ja­din Mir­ko­vić i ma­jor Mi­lan Te­pić, uz­le­te­li su u le­gen­du.

(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije