Život - Srbiji

28. 05. 2006. u 00:00

Iako osu?en od oba suda na smrt i lišen milosti krune, ja umirem nevin, u ube?enju da je moja smrt bila potrebna Srbiji - zapisao je Apis u oproštajnom pismu

Piše: Sanja ANTIĆ
UBRZO, posle pogubljenja Apisa, Vulovića i Malobabića, njihove porodice i prijatelji počeli su da ulažu velike napore da obore presudu donetu u Solunu. Kada su i Apisovi preživeli drugovi bili pušteni na slobodu, pridružili su se zahtevima opozicije da se Apis i "Crna ruka" rehabilituju.

Uspeli su to tek posle trideset šest godina i promene jugoslovenskog režima. Dokle god je kralj Aleksandar, po savetima Pere Živkovića, vladao Jugoslavijom, solunski sudski predmet je ostao zatvoren i sklonjen od očiju javnosti.

Tokom svog kratkog i burnog života Dragutin T. Dimitrijević Apis je bio toliko zauzet vojnim i političkim radom da se nije ženio, pa čak nije imao nijednu istinsku ljubav.

Ipak, pokazivao je veliku ljubav prema ljudima i duboko interesovanje za druge. Jako je važno istaći i to da je uvek ostajao u prisnim odnosima sa svojom rodbinom.

DOK je Apisov zet bio u Mađarskoj, on je sam preuzeo na sebe brigu o svom sestriću Milanu Živanoviću. Kada su Milana poslali na školovanje u Francusku, 1915. godine, mladić je vodio opširnu prepisku sa svojim ujakom. Apis je Milana više čuvao i voleo nego što mnogi ljudi brinu za svoju vlastitu decu.

I sa svoje tri sestričine je Apis imao jako blizak odnos i uvek je brinuo o njima i njihovim porodicama.

Apisovi savremenici, rođaci i prijatelji su ga uglavnom veličali i govorili su o njemu sve najbolje.

- Govorio je kratkim, brzim rečenicama, izbegavajući dugačka i složena objašnjenja - seća se sestrić koji ga je obožavao.

- Njegove misli, jezgrovito izrečene, bile su jasne, precizne i prodirale u srž stvari. Njegove jednostavno izrečene reči lako su se pamtile - potvrđivao je njegov drug, štapski oficir Nikola Aranđelović.

- Apis je znao šta treba da kaže i kako to da kaže, a da ne povredi svog sagovornika. Na većinu je ostavljao dubok utisak svojim razložnim sudovima, čvrstim ubeđenjima i predanošću svojim dužnostima.

U opasnim i kriznim situacijama, Apis je ostajao vedar i spokojan, čime je pozivitno uticao na druge.

Najvećim opasnostima prilazio je optimistički i samouvereno i retko je druge krivio za neuspehe. Ako je to bilo u interesu vojske i zemlje, znao je da radi i danju i noću. Pukovnik Apis je imao sve vrline istaknutog generalštabnog oficira - potvrđivao je Anđelković.

ŽIVAN Živanović, Milanov otac, s ljubavlju se seća svog čuvenog šuraka. Apis je imao toplo srce, bio je govorljiv i družio se sa ljudima, govorio je Živanović. Posete porodici bile su za njega neophodni predah od napornih vojnih i političkih aktivnosti. U krugu porodice, piše dalje njegov zet, Apis je ispoljavao neodoljivi smisao za humor.

- Večernje sedeljke sa drugovima u kafanama i restoranima, gde je pričao viceve, bile su mu glavni način opuštanja. Bio je strastveni pušač, neobično inteligentan i obrazovan. Dobro je govorio i pisao francuski, sa lakoćom se služio nemačkim posle svog dugog boravka u Berlinu, a takođe je čitao ruski.

Međutim, pored svega ovde navedenog, moramo imati u vidu i to da su Apisa hvalili obožavaoci, rođaci i drugovi, a nezasluženo ga kudili neprijatelji i protivnici.

On i dalje, pored svega što je već izrečeno, ili napisano o njemu, ostaje najkontroverznija ličnost naše istorije.

A da se uverimo, bar delimično, kakav je čovek bio pukovnik Dragutin T. Dimitrijević Apis objavljujemo pismo koje je on napisao kao svoju poslednju volju.

"Iako osuđen od oba suda na smrt i lišen milosti krune, ja umirem nevin, u ubeđenju da je moja smrt bila potrebna Srbiji iz više razloga. Iz ovog mog ubeđenja potiče i moja duševna mirnoća, sa kojom očekujem svoj poslednji čas. Neka Srbija bude srećna i neka se ispuni naš sveti zavet ujedinjenja celog Srpstva i Jugoslovenstva, pa ću ja i posle svoje smrti biti srećan i blažen a bol koji osećam što ću od srpske puške poginuti biće mi drag i mio, u uverenju da je ta puška uperena u moje grudi radi dobra Srbije i srpskog naroda, kojem sam ja bio posvetio ceo svoj život."

11. jun 1917, Solun
Dragutin T. Dimitrijević,
đeneralštabni pukovnik
KRAJ

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (2)