Ništa ne pada s neba

10. 06. 2006. u 00:00

Svi pokušaji Cecinih roditelja da k?er odvrate od udaje za Arkana, nisu urodili plodom. Na kraju su legli na rudu i prihvatili izabranika njenog srca. Besmisleno je boriti se protiv ljubavi - kaže Ceca. Decu vaspitavam tako da znaju da ništa ne pada sa neba,

VRTOGLAVA slava "Cece nacionale" počinje posle udaje za najozloglašenijeg paravojnog komandanta na Balkanu. Prema svedočenju Cecinih roditelja, Mire i Slobodana Veličkovića, odluka njihove starije ćerke da se uda za takvog čoveka nije naišla na odobravanje. Na kraju su, "priterani uza zid", prihvatili izabranika njenog srca, pa su se Ceca i Arkan venčali 19. februara 1995. Ona je njemu donela glamur i slavu, a on njoj novac i uticaj čvrste ruke.
Kada se lumpovanje završilo, na videlo su isplivali neki dotada nepoznati detalji iz Arkanovog života. Na primer, Ceca je do tada znala samo za četvoro Željkove dece, a onda je otkrila još troje potomaka, koje je dobijao sa službenicama raznih zatvora u kojima je boravio.
Mama Mira isprva nije bila oduševljena zetom koji je slab na zatvorske vaspitačice, ali je ubrzo "legla na rudu" i iznenada, kao prava majka, počela da tvrdi: "Željko je bio čovek koji je poštovao zakon. On ovde nikoga nije ubio, a šta je radio u prošlosti, van granica, to ne znamo."
A pamte se i reči oca Slobodana da je tek, kada je upoznao Arkana, shvatio "kakav je on veliki čovek". Nevesta je, pak, bila nepokolebljiva u uverenju da joj je suprug besmrtan. Za nju je on bio apsolutno snažna ličnost, čovek koji voli da gradi i stvara i nikada nije prihvatala razgovore u kojima se njen muž pominje u kontekstu kriminala.
Novopečenim mladencima žurilo se da što pre postanu roditelji. Nisu hteli da čekaju, pa je Ceca sina Veljka, koji je začet vantelesnom oplodnjom, rodila u 23. godini, dok je Anastasija došla na svet godinu i po dana kasnije. Mlada majka nije želela da joj se deca muče zbog njene krhke konstitucije, pa se oba puta porodila carskim rezom. Kaže da su dvoje dece najvredniji poklon koji je ikad dobila od supruga.
Na pitanje šta bi radila kada bi joj maloletna ćerka pobegla u inostranstvo sa ljubavnikom (maminim stopama), a sin se, recimo, prijavio u Dobrovoljačku gardu (tatinim stopama), Ceca Ražnatović nam odgovara:
- Daće dragi Bog da više nemamo nikakve garde i živimo u miru. A Anastasija ne bi morala da beži u inostranstvo. Pa, ja bih joj sama kupila kartu! Sve što nekom branite, on to još više želi. Taj mladalački bunt i inat je normalan, kroz to smo svi prošli. I ja sam to iskusila. Nikada se ne bih borila protiv ljubavi. Neka Anastasija sve to oseti i proba. Možda i treba da udari u zid, kako bi sazrela i spoznala život. Kada su mi ubili supruga, čija sam razmažena princeza bila, preko noći sam morala da sazrim i uhvatim se u koštac sa životom. Decu vaspitavam tako da znaju da ništa ne pada sa neba, da život nije ružičast i da u jednom trenutku može biti bajka, a onda, u sekundi, pređe u apsolutni pakao.
Veljko bi želeo da bude fudbaler kada poraste, a Anastasija tajni agent. Oboje imaju simpatije. Njena se zove Nikola, a njegova Manuela. Budući zet je Srbenda, a snajka je Britanka, uz smeh objašnjava Ceca. Na pitanje zašto joj deca pohađaju britansku školu, kaže:
- Moja majka je učiteljica, tako da ništa ne gube od našeg gradiva. Ali, najbitniji razlog što sam ih upisala u britansku školu jeste što sam htela da ih poštedim i sklonim od naše dece, da ne bi saznali šta se sa mnom dešavalo tokom "Sablje". Iz pritvora sam izašla sredinom jula 2003, kada je Veljku bilo vreme za polazak u prvi razred. U to vreme u britansku školu su išla isključivo deca diplomata. Postojao je još jedan razlog - jezici. Znanje jezika je prozor u svet. Željko je govorio ni manje ni više nego šest jezika. Ja loše govorim engleski, jer sam čitavog života učila bratski ruski. Veljko i Anastasija imaju nastavu isključivo na engleskom, a sada bi trebalo da krenu sa još dva strana jezika.



MAMINIM STOPAMA
NA pitanje da li bi pristala da joj se deca bave muzikom, Ceca Ražnatović kaže:
- Zašto da ne? Apsolutno bih ih podržala. Estrada je mnogo lepa profesija, ali nisu svi za nju. Za svaki posao treba imati dara i faktor sreće. Što se estrade tiče, publika je najbolji mogući selektor i određuje da li će neko trajati tri meseca ili 30 godina. Lepa strana mog posla je enormna količina ljubavi koju dobijam od publike i putovanja, a loša, gubitak privatnosti i intime.
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije