Za svoju majku ?uku, koju je uzdizao iznad svih žena, Tesla je rekao: Ona je bila prvorazredni izumitelj. I kad je prošla šezdesetu godinu, njeni prsti bili su još toliko spretni da je mogla da splete tri ?vora na trepavici
O tome kakav je utisak ostavilo Teslino predavanje u Parizu pred najeminentnijim skupom stručnjaka govori i ovo svedočanstvo francuskog elektroinženjera Andrea Blondela:
"Visok, suv i otmen, nadahnuta izgleda, govoreći savršeno francuski bez akcenta, Tesla je izgledao kao pravi mađioničar, koji otkriva svojim duboko uzbuđenim slušaocima jedan svet novih pojava o kojima dotle ni slutili nisu..."
I iz Pariza je Tesla gotovo pobegao. Nije to ovoga puta bilo da bi izbegao počasti koje su mu ukazivane. Do pariskog hotela "De la Pe", u kojem je odseo, stigla je jedna depeša iz Gospića. Javljeno mu je da mu je majka na samrti. Smesta je spakovao stvari, seo u Orijent ekspres i uputio se prema Gospiću...
Psihoanalitičari tvrde da je Tesla idealizovao žene. Na toj listi uzvišenih žena na najvišem mestu je stajala njegova majka Đuka, a zatim i njegove tri sestre. Za njih je bio izuzetno vezan.
Vraćajući se iz Pariza u zavičaj na vest da mu je mati na samrti, on je neprestano razmišljao o životu one kojoj, kako je duboko verovao, duguje sav svoj pronalazački dar. U autobiografiji pod nazivom "Moji pronalasci" posvetio je najlepše redove baš majci Đuki:
"Moja je majka bila prvorazredni izumitelj i bila bi, vjerujem, postigla vrlo mnogo da nije bila toliko udaljena od savremenog života i onih mnogih mogućnosti koje on pruža. Izumila je i izradila mnoge naprave. Tkala je najljepše uzorke nitima koje je sama isprela. Čak je i sjemenje sijala, uzgajala biljke, odvajala vlakna. Radila je neumorno, od zore do kasno u noć, a veliki dio odeće koju smo nosili i namještaja koji smo imali u kući - bilo je djelo njenih ruku. Kad je prošla šezdesetu godinu, njezini prsti bili su još toliko spretni da bi splela tri čvora na trepavici."
DOŠAVŠI u Gospić zatekao je majku u bolesničkoj postelji. Iako u agoniji, prepoznala ga je čim joj se na trenutak povratila svest. Videli su se, a to je oboma bilo najvažnije. Umrla je uoči Uskrsa, na Veliku subotu, 16. aprila 1892. godine.
I o tom događaju Tesla je ostavio svedočenje u svojoj autobiografiji, povezujući ga sa predosećanjem časa majčine smrti:
"Bio sam potpuno iscrpljen zbog boli i dugog bdijenja, i jedne noći odveli su me dvije ulice dalje od naše kuće. Dok sam tamo bespomoćno ležao, mislio sam da će mi majka, dok sam ja daleko od njene postelje, sigurno dati neki znak... Zaključio sam da su uvjeti povezani sa zagrobnim životom veoma povoljni, jer je moja majka bila genijalna žena i osobito se isticala snažnom intuicijom. Cijele noći napeto sam iščekivao, ali ništa se nije dogodilo do rana jutra kad sam zaspao, ili se onesvjestio, i vidio kako oblak nosi anđeoske likove predivne ljepote, od kojih me je jedan gledao s ljubavlju i postepeno poprimao obrise moje majke. Pojava je polako lebdjela mojom sobom i nestala, i ja sam se probudio uslijed neopisivo slatke pjesme koju je pjevalo mnoštvo glasova. U tom trenutku toliko sam bio siguran da je moja majka upravo umrla da je to nemoguće izraziti rječima. I to je bila istina..."
IZA toga Tesla je još izvesno vreme proboravio u zavičaju. Obišao i manastir Gomirje. U tom manastiru se zamonašio njegov ujak Petar Mandić pre nego što je postao mitropolit dabrobosanski. On sam, međutim, kao da nigde nije nalazio mesta za sebe ni olakšanja za svoj bol. Dani su odmicali. Iznenadno mu sinu. Nešto kao radosna misao. Iskrsnuše one radosne oči...
"Lika ima čudo umnih žena i ljudi. Uzmi samo Milicu R. iz Smiljana. Kad me je letos pogledala onim pametnim očima, učinilo mi se da je u meni sve videla, da te oči vide zemlju do stotinu metara, da proniču u trave i drveće, u život pčela i vukova, u minerale, u vetrove, u strujna kola Zemlje i Meseca. Milica. Milica. Milica. Zna li da mi se dopala za ceo život? Ne zna, niti će doznati. Udaće se, ako već nije, izrodiće decu, ispiće joj lepotu i pamet siromaštvo na koje je osuđena svaka što živi na ovom kamenjaru. Milica R. nikada neće postati Milica T. A možda je to bilo lepše od svega na svetu. Lepše i od tajanstva struja, od izumiteljstva čije se strašno grotlo otvorilo u meni", pisao je Radovan Ždrale u svome romanu "Gospodar munja", podsećajući na prvu Teslinu zaljubljenost. Opisao i to Teslino sećanje koje kao da mu se ponovo vraćalo u danima velike tuge:
"Mogu li jedne oči i dve reči i onaj vitki stas koji sam ugledao kad sam se letos okrenuo za njom odjeknuti do večitog sećanja? Mogu. Mogu dublje nego ikakva spoznaja, nego zvuk generatora, nego grom s kraja na kraj sveta. Nesuđena Milice T., budi mi tajna i nevidljiva pratilja na putu kojim sam se otisnuo, sa kojega mi povratka nema. Sve dok budem osećao kako Zemlja podrhtava i video kako ona i Mesec, ona i daleke zvezde, pletu gigantska strujna kola na veljem guvnu kosmosa."
(Nastaviće se)