Bivši potpredsednik SAD u Venecueli doslovce kazao: Žao mi je što na fakultetu nisam bolje u?io latinski, da bih mogao u direktnom, ljudskom kontaktu da komuniciram sa ljudima ove divne zemlje
"Mi smo sada baka!"
Pad na jezičkom trapezu politike doživeo je i Ričard Nikson, bivši američki predsednik. Povodom vojne intervencije u Vijetnamu, Nikson se "našalio" sa američkim narodom:
"Mislim da će američki narod podržati svoga predsednika ako mu taj predsednik kaže zašto se oni nalaze tamo!"
Političar za govornicom samome sebi se priviđa kao spomenik vlasti. Međutim, to je ruševni spomenik, krhka politička građevina koju može razoriti sopstvena reč, dinamit na jeziku. Rušenje je moguće na dva načina: jednom ruši forma, a drugi put sadržina političkog govora. Krhkost "ovlašćenog spomenika" kuša i moralno-etička lepeza. "Besmrtnim političarima", kao i svima kojima nije do promišljaja, najbolji "recept" je poučnica francuskog pesnika Alena Boskea:
"Srce presaditi u glavu!"
I U GLAVI političara trebala bi uvek da bude budna pulsirajuća misao - vodilja odgovornosti. Imperativ odgovornosti, žezlo političkog angažmana, potvrđuje - da je "vlasnik vlasti" uspostavio verbalni most između sebe i onih koje predstavlja, i kojima se obraća. Političar koji je shvatio suštinu odgovornosti "shvatio je i suštinu čoveka" (R. Vagner). Međutim, škola odgovornosti puna je loših đaka kojima je politika sudbina i sudbina politika. Jedan od takvih "nedoškolovanih političara" je i Den Kvejn, bivši potpredsednik SAD. "Rezervu" Džordža Buša novinari su nazvali "najglupljim čovekom u istoriji američke politike"! Kvejn je "poginuo" na trapezu političkog govora pred 30.000 posetilaca. "Šaljivi" Kvejn je, pred urokljivim očima kamera i fotoaparata, u Venecueli izveo jezički salto mortale:
"Žao mi je što na fakultetu nisam bolje učio latinski kako bih mogao u direktnom, ljudskom kontaktu da komuniciram sa stanovništvom ove divne latinoameričke zemlje!"
Kad je NATO bombardovao Republiku Srpsku, Kvejn je iz usta ispalio verbalnu raketu:
"Snažno podržavam kontinuirane napade na Srbe!"
Dakle - na Srbe! A kad su ga novinari podsetili da je u toku prekid vatre, govorljivi Kvejn se "snašao":
"Ne, ne kažem ja - 'nastavite vazdušne napade', ali očigledno, ako imamo prekid vatre - imamo prekid vatre koji radi!"
Tako je Den Kvejn lutao pustinjom političkog govora i "nadgovora".
ODNOS intelektualaca prema politici i vlasti jedna je od izazovnih tema u polemikama našeg vremena. Česti su primeri intelektualaca zaljubljivih u dnevnu politiku. Oni su, pogotovo u ratu u bivšoj Jugoslaviji, bili predradnici političara. Reč je o "beskičmenim" intelektualcima koji su nadničarili u kabinetima političara. Ima, međutim, i onih koji su političare gledali preko nišana olovke.
Nemački filozof Karl Jaspers svojim je političkim spisima ("Kuda srlja Savezna Republika Nemačka") oštro, beskompromisno polemisao i sa Kurtom Kizingerom, bivšim saveznim kancelarom, zbog njegovih javnih govora u kojima se osećao barut mračne prošlosti. Jaspers u tim "poučnicama" razlikuje "pukog političara" od autentičnog političara -državnika. Ti "puki političari", prema Jaspersovom mišljenju, smišljaju kako da svoje činjenje "bez ostatka preobrate u nešto proračunljivo... da od uživanja u stalnom pogonu naprave životni sadržaj, da se prilepe za mesto samo da bi prisustvovali tome mešanju mutne i ustajale vode".
Zaljubljenici u vlast su račundžije i lovci za "životnim sadržajem". Prečitljiva je sintagma "životni sadržaj" je da bi joj se zavirivalo ispod semantičke kože! Te račundžije zagovaraju narod, zavode ga, kameleonski se pretvarajući u brižnike nacije i štitnike - štićenike naroda. Mimikričari govora i dela na svakom koraku pokazuju licitarska ogledala politike, zasenjujući puk kao onaj Borhesov Hakim iz Merva. Oni su, nastavlja Jaspers, "skloni jedino tome da koriste važnost svojih pozicija da daju prednost svojoj sujeti pre strastvenošću, da dopuste sebi jezik moći bez stvarne moći".
(Nastaviće se)