Morao sam da budem na oprezu, a izgubio sam koncentraciju, kazao je Nikson u aferi "Votergejt". Dobio simpatije javnosti, ali je pao na drugom ispitu
Šta bi Šekspir pisao o Berluskoniju? Zato parafraziram (i, nažalost, masakriram) Šekspira, i želim da se na svim italiijanskim trgovima recituje: "Rimljani, braćo, sugrađani, verujem da je Berluskoni čovek častan. Ali, pokrenuo je stvari koje verovatno ni sam sagledati ne može... Neću zato zameriti se njemu. Više volim slobodu da se zamerim, i sebi, i vama, no da ljudima tako časnim nepravdu činim.... Govornik ja nisam k'o što je Berluskoni, već, ko što znate svi, običan čovek, prost, što podela vlasti ga brine. Ja duha nemam, nisam nikakva vrednost, nemam spretnu reč, nit imam izraz negovan, nit imam prikladan gest, ni besedništva dar, te da bih ljudsku krv zamutio. Ja samo kazujem pravo, kazujem ono što znate svi; pokazujem Italije drage rane, jadna, jadna, te nema usta, pa ih molim da govore umesto mene; ali da sam ja Berluskoni a Berluskoni Eko, Eko bi taj raspirio duhove više, svakoj rani naše zemlje bi jezik dao, i na bunu, na ustanak bi podigao on i stenje rimsko..."
POLITIČARI, "ideološki bukači", prvi su "pacijenti" sopstvenog govora. I politički, kao i svaki drugi jezik, čeka u zasedi i kažnjava neznalce. Igranje vatrom jezika opružilo je i Ričarda Niksona, bivšeg predsednika SAD. Umberto Eko je tekstu "Morfologija laži" analizira jezičo, govorno samoubistvo bivšeg američkog predsednika u aferi "Botergejt":
Govor kojim se Nikson na televiziji pokušao da opravda u očima javnog mišljenja, slika je i onoga najboljeg i onoga najgoreg u američkom mentalitetu. Kao nešto pozitivno (što se u Italiji nikada ne bi dogodilo) deluje to što se pod pritiskom štampe, iako nije bilo preciznih dokaza, ne mogavši odoleti rastućoj plimi puke sumnje, predsednik SAD morao se opravdati u očima dve stotine miliona građana, i pri tom razotkriti vlastite slabosti i (a to je krajnje dramatična karakteristika govora) vlastite strahove i vlastiti jad..
Kad su ga saterali u škripac pričom koju je štampa smislila veštinom dostojnom Hičkoka, Nikson je pokušao da vrati poverenje smislivši "protivpriču". Šta je učinio Nikson protiv narativne perfekcije sklopa kojeg je smislila štampa? Sagradio je svoj govor na legendi, premestio je figure u igri.
PREDSEDNIK, koji je u priči štampe bio negativac, postao je junak. Celi je Niksonov govor usredsređen na ispovest čoveka, njega samoga, kojeg je pogodila velika nevolja, ali koji se ipak može pridići za opšte dobro... "Preuzimam svu odgovornost!", rekao je. "Morao sam da budem na oprezu, a izgubio sam koncentraciju!" Šta je usledilo? Tu je Niksonov govor zaista majstorski. "Votergejt" on vidi, u krajnjem slučaju, kao usputni incident, a za njega su, uostalom, krivi loši saradnici. Ovom zamenom figura Nikson je uspeo vrlo vešto da načini još jednu operaciju - jer upravo su ga novinari doveli u opasnost da izgubi verodostojnost. Nije se usudio da premesti novinare u pretinac za negativce... Nikson je nesumljivo izveo remek-delo retoričke manipulacije...
Zašto onda Nikson nije produžio svoj politički život? Zato, što je "pao" na jednom drugom govoru, na govoru lica, na govoru očiju i mišića. Eko piše:
- Narativna konstrukcija bila bi savršena da je govor bio napisan. Ali, govor je bio izgovoren. I svaki mišić na Niksonovom licu otkrivao je neugodnost, strah i napetost. Tako lepu priču s tako srećnim završetkom, izgovorio je preplašeni čovek. Smrtno preplašen... To su Amerikanci na televiziji uočili. Tako se posumnjalo da je Crvenkapica ipak Vuk Ezekijel s plamenim repom...
(Nastaviće se)