Umovanje o zločinu

Piše: Đuro ZAGORAC
NA osnovu stručnih procena, a u kontekstu pitanja: Šta bi bilo da nije bilo rata i aspektiranju konačnih žrtava, počele su da se izvode analize i izriču mnogobrojne ocene. Istraživači i analitičari iz redova svih emigracija sačinili su svoje prognoze, iz kojih se nedvosmisleno lako može zaključiti da su najveći stradalnici u ratu bili ustaše, četnici i slični, računajući i narod koji je njih pratio, valjda, nošen nadom da će pred “komunističkim terorom”, s njima pronaći i sam Milov raj... Na toj osnovi stvoren je mit o Blajburgu, o najvećoj grobnici Hrvata, koja se mora “osvetiti”, jer je preko nje, kako kažu, previše naplaćeno u odnosu na ono čime se NDH, u svojoj vladavini, zanosila.
U svemu tome posebno mesto zauzima genocid. U tom pogledu, nažalost, primat pripada Srbima, Jevrejima i Romima, naročito u odnosu na Hrvate. Pored žrtava, tu su i pisani dokumenti, dokazi da je Nezavisna država Hrvatska nad njima vršila genocid. Ali, neki od naslednika tih unesrećenih naroda nisu u pravu, kada to, ponekad i po svaku cenu, pripisuju hrvatskom narodu u celini. Isto tako, nisu u pravu ni oni Hrvati koji bi da se, olako, odreknu postojanja zločinstva u pavelićevoj državi. Ravnoteža i neka vrsta opravdanja traži se na drugoj strani, u dokazivanju da su za genocid u Hrvatskoj krivi četnici, koji su prvi započeli istrebljenja muslimana - “cveta” hrvatstva...
HRVATSKI prvak dr Franja Tuđman u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” ovako piše o genocidu:
“Na osnovu svega dosadašnjeg razmatranja genocidnih zlodela, mogli bismo zaključiti:
Prvo, u čitavoj povijesti uvijek je bilo pokušaja konačnog riješavanja stranih ili nepoćudnih rasno-etničkih ili vijerskih skupina protjerivanjem, istrebljivanjem i obraćanjem na pravu vjeru.
Drugo, ima mnogo primjera koji upućuju na to da je takvih zlodjela, što se mogu podvesti pod genocidima, bilo i po dimenzijama i po raznovrsnosti mnogo više po okončanju vojni nego u samom ratu, jer tada su pojedinci mogli nesputano provoditi svoju volju koja je za vrijeme rata ipak bila ograničavana samom neizvjesnošću ishoda ranog razračunavanja.
Treće, poprilično je uzaludan posao svaki pokušaj utvrđivanja pojavnosti svih ili nekih vrsta genocidnih postupaka samo u nekom povijesnom razdoblju. Jer, od pamtivjeka uvijek ih je bilo u ovom ili onom obliku, s istodobnom učinkovitošću s obzirom na prostor i vrijeme, bez obzira na sve pojavne i srazmjerne razlikovitosti.
I četvrto, potpuno je promašeno i izvan svakog smisla povijesne stvarnosti svako ono umovanje koje genocidne sklonosti, pače uzročnosti i ciljnosti, pripisuju samo nekim narodima ili rasno-etničkim zajednicama, samo određenim kulturno-civilizacijskim sferama i društveno-revolucionarnim pokretima”.
Istoričar Tuđman, hteo to ili ne, relativizuje čak i pojmovno one stvari i situacije, za koje se, ipak, može naći jasan istorijski i vrednosni okvir, u koji mogu stati i mnoge činjenice. Istina je da je istorija “prebukirana” situacijama kada ugnjetavani postaju (u drugim okolnostima) ugnjetači i agresori, kao što je činjenica da neki narodi permanentno, u svakoj istorijskoj situaciji, ostavljaju čitave živote, gubeći, i kratkoročno i dugoročno, mnogo od svoje genetike, demografije, pa i onoga što se može nazvati ciljevima više sfere. Ali, nepobitno je da su se u poslednjem ratu, uz sve ono čime je on spolja izazvan, još jednom sukobile sve ovdašnje strasti vodećih naroda.

TRI VERZIJE
STATISTIČARI su imali još jednu teškoću: nije im, naime, bilo lako, na osnovu popisnog materijala, da ”rasporede” žrtve i po nacionalnoj pripadnosti. Među poginulima je bilo najviše Srba, 58 odsto od ukupnog broja. Na drugom mestu bili su Hrvati sa 13,7 odsto, Jevreji sa 7,5 odsto i Slovenci sa 7 procenata. Stradanja albanskog i mađarskog življa ovde, bila su minimalna, svedena na po pola procenta.
Odmah posle rata trojica naših stručnjaka zvanično su procenila demografski i ukupni gubitak stanovništva na području Jugoslavije, izazvanim drugim ratom. Najpre, to je učinio Ivan Lah, koji smatra da su demografski gubici iznosili 2,100.000, neposredno - 1,000.000 ljudi. Drugi je bio Dragoljub Tasić, koji je obrađivao i podatke prva dva popisa, od pre rata. Tasić je izračunao da je ukupan manjak 2,428.000, a izražen u žrtvama 1,400.000. I, konačno, Dolfe Vogelnik, koji iznosi da su te brojke i bile najveće: prva, 2,854.000 i druga, 1,800.000.
(Nastaviće se)