U dokazivanju svoje teze o genocidu, Tu?man se poziva i na Bibliju i tvrdi da je "od pamtiveka bio ozakonjen ?in osvete i opravdana svaka bezobzirnost pri uništavanju protivnika"
Na stavove dr Franje Tuđmana odgovorio je akademik dr Milan Bulajić, navodeći mnoge izvore - od stavova do činjenica - koji bi trebalo da unesu više svetlosti u dramu Jasenovca. Evo šta je Bulajić, u tekstu “Stvarni smisao teorije - neoustaštvo i razbijanje Jugoslavije”, 1990. između ostalog, rekao:
“Značajno je da u dokazivanju svoje teze o genocidu kao prirodnoj pojavi u razvitku ljudskog društva, Tuđman iznosi baš primere 'prvog izabranog naroda' - Jevreja. Pozivajući se na Bibliju, 'tu neiscrpnu knjigu ljudske mudrosti' Tuđman tvrdi da je od praiskona bio ozakonjen čin osvete, posvećen zakon jačeg i opravdana svaka bezobzirnost pri uništavanju protivnika.
...U pogledu stava 'tuđmanovštine' u odnosu na 6.000.000 jevrejskih žrtava genocida u Drugom svetskom ratu, slično 'jasenovačkom mitu', 'historijatu umnožavanja ratnih žrtava', Tuđman se omakao, jer u Jerusalemu postoji - 'Jad vašem' - 'Muzej imena', gde se ne može govoriti o 'mitovima', već imenima i prezimenima, čime bi se brzo razriješio i 'jasenovački mit'".
Dr MILAN Bulajić daje, istovremeno, predlog vredan svake ozbiljne pažnje, a to je da se nekom vrstom identitetne jasnoće (ime i prezime!) ustanovi ne više samo tačan broj žrtava ovog logora, već jasan i čist odnos prema životu, ali i istoriji.
Postavši hrvatski lider 1990. godine, Tuđman je i sam, prirodno postao predmet istrazivačko-opservatorske pažnje. Njegova ličnost, u tom kontekstu, zavređuje pažnju porodično, kao i ličnost drugog lidera, srpskog vođe Slobodana Miloševića. Iako su, izvesno, njihovi životi različiti, kao što nijedan život nije nalik drugom, mnogi pokazatelji se potrude da nešto (u životima) i koincidira.
U tom smislu, vrlo je zanimljivo navesti pismo Zvonka Ivankovića Vonte, leta 1990, koje je pobudilo pažnju ne samo hrvatske, već i šire jugoslovenske javnosti. Šta Vonta piše o “slučaju” Franjinih bližnjih, oca Stjepana i njegove žene?
“...Dužan sam upozoriti i na Tuđmanovu izmišljotinu - da mu je 'Udba ubila oca i pomajku' u 'Njujork tajmsu': to su uradili 'komunistički vojnici'! Imao sam prilike saznati da je riječ o samoubistvu Stjepana Tuđmana u nastupu bolesti (prethodno je ubio suprugu), nikakvih tu zagonetki nema. Po Tuđmanu, otac mu se pre toga žalio 'da se razočarao u drugove', ali mu to nije smetalo da se dalje uspinje po partijskim i vojnim merdevinama od ratnog majora do posleratnog generala, da još godinama odgaja svoje 'komunističke vojnike'.
Stjepan Tuđman je, prema navodima kompetentnih, kao i prema planu Zvonka Ivankovića Vonte, bio solidan i korektan većnik ZAVNOH-a i da ga je šef Udbe, Stevo, štitio posebno, kao što je to inače činio prema ljudima ZAVNOH-a, ali i mnogobrojnim hrvatskim intelektualcima...
Za stanje kakvo vlada među Srbima i Hrvatima, u odnosu na žrtve i genocid, možda su najlekovitije reči jevrejskog pisca, inače nobelovca Elija Vizela: “Strašno sam protiv svake mržnje. Samo kroz sećanje moguće je pomirenje...”
(Nastaviće se)