Jasenovac Titu daleko

Piše: Đuro ZAGORAC
DOK je stručna kritika prećutkivala i ignorisala Bogdanovićevo jasenovačko delo, kao suviše socrealističko i bez umetničke vrednosti, naročito prema svetskim kretanjima, dotle mu je jedno drugo delo bolje primljeno. Bogdanović je radio i spomen-groblje u Mostaru.
- Najveće uzbuđenje u Jugoslaviji doživeo sam u Mostaru. Preciznije: na mostarskom groblju. Spomenik palim partizanima stvarno je jedinstven. On kao da raste iz zemlje i iz istorije. Sastavni je deo čitavog tog predela. Ne zna se gde prestaje kamen a gde počinje priroda. Voda oko njega bez prestanka svira posmrtni marš... - ovo su reči francuskog političara Morisa Šumana.
Nadgrobnim spomenikom u Mostaru, podignutim njegovim poginulim partizanima, bio je impresioniran i Josip Broz Tito:
- Ono što je danas ostavilo na mene najdublji utisak, to je veličanstveni spomenik borcima koji su dali život za ovo što mi danas imamo. U nizu zemalja koje sam posjetio video sam dosta spomenika, na koje sam polagao i vijence. Ali, tako ljepog i tako veličanstvenog spomenika, kao što je ovdje, nigdje nisam vidio. Ovo je zbilja remek-djelo naše arhitekture...
To što Broz nije bio na otvaranju Spomen-obeležja u Jasenovcu može se, na neki način, razumeti. Otvaranje je održano odmah posle Brionskog plenuma partije, kada je izvršen obračun s Rankovićem. Kako su borci bili zvanični nosioci tog projekta, kako je na njihovom čelu stajao baš Ranković i kako je on trebalo da govori u toj prilici, dolazak Broza bi mogao da ima primese zavisti, osvete... Ali, zašto nije svratio ili svraćao u narednih četrnaest godina u kojima je često prolazio pored Jasenovca?
OD lokalnih vlasti Broz je u tri navrata pozivan da poseti Jesenovac. Poziv nije prihvatio, niti je davao bilo kakva objašnjenja. I Jasenovac i Broz ostaju simboli jednog vremena u kojem se pobeda na ovim prostorima krvavo plaća, bez obzira na to kada i na koji način pristižu svi računi... Na širem planu, značaj Jasenovca ostaće pre svega, istorijski, kao uostalom svih logora “posvećenih” rađanju fašizma u ovom veku.
Da li se, zbog čega ili u ime čega, Broz plašio odlaska u Jasenovac? Drugo, logično pitanje u vezi s tim bilo bi: da li je Ivan Krajačić Stevo odlučujuće uticao na Broza da zaobilazi mesto užasa.
Ali, odlučujuće za Titov zaobilazak Jasenovca bio je njegov odnos prema ratnim logorima: on je odlazio na ratišta na kojima su stradali njegovi borci, partizani, otvarao spomen-obeležja: obišao je Kadinjaču, Tjentište, Kozaru... ali ne i mesto na kojem su bili fašistički logori. Broz nije prolazio ni pored jama u koje su bacani živi ljudi... On je najradije i najčešće odlazio na Tjentište, gde je izginulo najviše partizana: dugo se čak nosio mišlju da ga tamo i sahrane.
Da li je Broz počinio neoprostivu grešku što od Jasenovca nije napravio izuzetak i što nije otišao da se pokloni njegovim žrtvama?
Nedolaskom se sigurno više zamerio Srbima nego Hrvatima. Zato je i sam postao nezaobilazni deo jasenovačke tragedije. Optužbe zbog toga, na njegov račun, sežu još u daleke ratne godine: zašto partizanske jedinice nisu oslobodile paćenike i uništile “ustašku tvornicu smrti”? Uz već spominjane razloge, u odbranu Broza mogle bi da posluže i sledeće činjenice: u redu je pitanje, ali zašto nijednu operaciju za osvajanje fašističkih logora nije, recimo, izvela Crvena armija ili, pak, savezničke armije?
K R A J