Crnac za početak

NA preporuku Soje Jovanović ušao je Bata sezone 1955/1956 u Beogradsko dramsko pozorište, isto ono pred kojim je visio kao dečak sa Krsta. U oblaku svojih delimično ostvarenih snova zatekao je tamo staro društvo iz "Krsmanovića": Radeta i Oliveru Marković, Đuzu Stojiljkovića i Olgicu Stanisavljević, Miću Tomića, Debu Popovića. Oni su već tada "nosili repertoar". Sa njima, upoznao je Ljubu Tadića, Slobodana - Cicu Perovića i Mihajla - Miku Viktorovića, ali i zvezde "starije garde", kao što je bio ekspresivni Sima Janićijević i rafinirana heroina Ksenija Jovanović.

Bio je to jak i poletan ansambl, bokor talenata i individualnosti, dobro organizovan i još bolje vođen. Ovo pozorište razvilo se sredinom pedesetih u pravu i možda našu prvu, u današnjem smislu, teatarsku alternativu.

"U taj, tada najjači glumački ansambl u Jugoslaviji ušao sam kao stipendista. Nisam ih se bojao, ali su svi oni za sobom već imali slavu, ugled... Počeo sam kao `Lesi` u tada kultnoj predstavi `Mačka na usijanom limenom krovu`, Tenesija Vilijemsa. Bila je to uloga crnca, koji je imao imalinom ofarban samo jedan deo lica, jer je postrance, i to samo jednom, prolazio pozornicom". Ali u dinamičnom pozorištu, kakvo je onda bilo Beogradsko dramsko, napredovalo se brzo. I glavna uloga došla je uskoro, već sledeće sezone, u Sojinoj adaptaciji "Korena" Dobrice Ćosića, pod naslovom "Naslednik". Sa Nadom Kasapić u glavnoj ženskoj ulozi ostvario je Bata lik "Tole Dačića", otresitog i okretnog srbijanskog seljaka, čija krv održava već posustalu lozu. Bilo je nečeg simboličnog u ovoj ulozi: "sveža krv" napojila je i Beogradsko dramsko.

SVE do 1960, Batino ime nije silazilo sa plakata, sada već Savremenog pozorišta, u istorijskim predstavama "Majka hrabrost", "Pogled s mosta", "Nikoletina Bursać", "Izlet u nebo", "Konak", "Plači, voljena zemljo"... "Igrao sam i po tri stotine predstava u sezoni. Publika je punila svaku našu predstavu i bili smo ličnosti o kojima je pisala štampa. Počeli su da računaju sa mnom, ali se tih godina dešavalo i nešto drugo: FILM. Tada su bila u modi "probna snimanja" i grdno vreme provodio sam u `Avala filmu` čekajući svoju šansu".

Reditelj Zdravko Randić (u čijem će kasnijem filmu "Tragovi crne devojke" Bata dati jednu od svojih najboljih uloga), bio je tada asistent Radoša Novakovića, apsolutnog autoriteta u našoj tadašnjoj kinematografiji. Snimala se "Pesma sa Kumbare", a Randić je na probno snimanje doveo i glumce sa Akademije. "Stajali smo u redu, kao za hleb za vreme okupacije. Radoš, kao u `Krsmancu`, zavalio se u fotelji, noge na stolu, a pored njega bokal crne kafe.

PUSTIO me je da stojim bar pet minuta, a da reč nije rekao. Najzad me pitao da li znam da pevam. Pomislio sam: i propevaću, samo da dobijem ulogu. Počnem nešto da izvijam, a Radoš viče `Jače!`. Ja se derem kao konj, a on `Još jače!` U jednom trenutku utrča asistent Randić: `Pobogu, koga to kolju?!` A Radoš: `Zapiši ga i daj još litar kafe!`" Ulogu je na kraju dobio Severin Bijelić, kome je glas pozajmio operski prvak Miroslav Čangalović, a Bata je morao da se zadovolji malom epizodom, u jedva nekoliko kadrova.

Tako je, posle premijere, na Krstu, nastala ona anegdota: "Bato, neviđen si u ovom filmu". Ali fotogenija je čudo. Batinu prvu filmsku ulogu, upečatljivu minijaturu srpskog ustanika, pamte i danas. Reditelj Branko Baletić, koji je tada, 1956, tek bio pošao u bisokop, kaže da je od svih glumaca u filmu zapamtio jedino Batu. "Nisam mogao da se otmem ovom licu i od tada pamtim Batino ime", priča danas Baletić. "Jedva sam čekao da snimim svoj prvi film i, naravno, sa kim drugo nego sa Batom".

Ovog proleća, kada je Bata Živojinović slavio pedesetogodišnji jubilej na filmu, predali smo mu, u Kinoteci, jedno uramljeno sećanje na njegov debi: plakat za "Kumbaru", iz 1956. godine, koji obeležava početak jedne blistave karijere.

(nastaviće se)